Novi imidž osječke Matice – studenti i srednjoškolci u fokusu

Izvor: Slavonska Televizija (subota, 07.03.2020.)

Komentiraj

Objavljeno na Naslovna

OSvajanje glagoljicom

Glagoljica je 2014. godine proglašena nematerijalnom kulturnom baštinom Republike Hrvatske, a od 2019. godine 22. veljače proslavlja se kao Dan hrvatske glagoljice. Glagoljica je jedna od temeljnih oznaka hrvatskoga kulturnog identiteta, u svojoj uglatoj inačici (ali i kulturnih identiteta drugih slavenskih naroda), te time posjeduje kulturni, gospodarski, turistički i izvozni potencijal. Natjecatelji Milenijskog natjecanja pozvani su ponuditi rješenje kroz jedan ili više sektora kreativne industrije koje odgovara na pitanje:
kako OSvajati glagoljicom u novom mileniju?

MILENIJSKO NATJECANJE IZ KREATIVNE INDUSTRIJE

OSvajanje glagoljicom tema je Milenijskog natjecanja iz kreativne industrije koje će se održati 23. travnja. Još se stignete prijaviti na ovo nacionalno i međunarodno natjecanje za srednjoškolce i studente.

Više na poveznici: milenijsko.efos.hr

izv.prof.dr.sc. Josipa Mijoč predstavila je Milenijsko natjecanje na STV-u. Prilog možete pogledati na poveznici.

Komentiraj

Objavljeno na Naslovna

Razmjena ideja u subotu 7. ožujka 2020.”Uz knjigu i čaj s Maticom” u osječkoj Tvrđi! Vidimo se!

Kliknite na link dolje

Razmjena ideja u subotu “Uz knjigu i čaj s Maticom” u osječkoj Tvrđi 😀 Vidimo se!

Komentiraj

Objavljeno na Naslovna

Grad je živ onoliko koliko potiče na stvaranje

Jasna Horvat, književnica i znanstvenica

Razgovarala MARIJA ZAVRŠKI

Nadahnuće Osijekom vidim kao jamstvo njegove budućnosti / Sveučilište se u novijoj povijesti Osijeka razvilo u kreativno središte grada / Izabirem za književne junake one osobe koje bih birala za vodiče kroz udaljena razdoblja / Moje su knjige svakako i eksperimenti u tehnološkom smislu

Znanstvenica, teoretičarka kulturnih studija i književnosti i književnica Jasna Horvat (1966) zauzima nezaobilazno mjesto na više identitetskih kolOSijeka u domaćem kulturnom prostoru, posebno u rodnom Osijeku, Slavoniji i Baranji. Autorica je više romana i studija, razgranatih u omeđene poetske cjeline. Zbirku igrokaza Izgubljena vila (2002) autorica je objavila na samu početku književnog stvaralaštva, slijede Alemperkina kazivanja (2005) i Krijesnici (2009), a za drugi je ciklus stvaranja paradigmatičan epistolarni roman u suautorstvu s Irenom Vrkljan. Autorica se tada okreće povijesno-mitološkim romanima, jedan za drugim izlaze Az (2009), Bizarij (2009), Auron (2011), Vilikon (2012), Alikvot (2014), Vilijun (2016), Atanor (2017) i OSvojski (2019). Čitav autoričin opus slikovitom je kovanicom Ars Horvatiana obuhvatila Dubravka Oraić Tolić (2016), neraskidivo povezan s Ars Pannonia, njezinom kulturnom i društvenom prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Razgovor s Jasnom Horvat ne traži posebnog povoda, ali valja istaknuti da je njezin posljednji roman OSvojski, zamišljen kao multimodalna književna igra, dobio nagradu Josip i Ivan Kozarac kao najbolji prozni tekst 2019.

04_jasna_horvat_2016

Snimio Zorislav Kalazić

Profesorice Horvat, vaš posljednji roman može se čitati samostalno, ali i kao dio ciklusa (meta)povijesnih romana konceptualno sazdanih od različitih disciplina – na načelima gramatike (Az i Bizarij), matematike (AuronAlikvotVilikon i Vilijun), pa i kemije (Atanor). Kojoj dakle disciplini pripada vaš posljednji roman OSvojski?

OSvojski je izrastao na sažimanju igraćih kocki, karata i šaha. Taj sam roman zamislila kao proznu metaforu strategije, osvajanja i nadigravanja, odnosno kao književni tumač kombinatorike. Roman OSvojski vizualno je posvećen kockovlju i strategiji osvajanja, a sadržajno Osijeku i manje poznatim dijelovima osječke povijesti. Jedna od junakinja romana netom je obnovljena Pekara u Tvrđi koju nazivam Eugenijom i svakom dijelu njezinih prostora dodjeljujem jedno poglavlje u romanu. Roman je OSvojski tako književni tekst koji ima svoju građevinu, a građevina ima svoj grad (Osijek) i poznatog tvorca (Eugena Savojskog), koji je ujedno glavni junak književnog teksta.

Protagonist OSvojskog slavni je austrijski princ Eugen Savojski. Što vas to vraća pisanju o čuvenom vojskovođi koji je dubok trag ostavio i na istoku Hrvatske?

Bizariju (2009) počela je moja zaokupljenost Eugenom Savojskim, a u romanu OSvojski to je zanimanje produbljeno i usmjereno, čime je Eugen Savojski postao mojim izmaštanim junakom nazvanim OSjetnik OSvojski. Okidač za povratak temi bilo je obnavljanje Tvrđe većinskim sredstvima Europske Unije. Taj povratak Europe Osijeku i Tvrđi, koju je prije tristo godina podizao Savojski, doživjela sam kao vlastiti povratak bizarnom Osječaninu. Eugena Savojskog, naime, doživljavam i vidim sugrađaninom, odnosno osobom koja je živjela Osijek.

Osim doista akribičnim pristupom temi, pozornost roman plijeni i atraktivnim vizualnim rješenjem – šahovnicom. Što se krije iza naslovnice koja namjerno asocira na šahovsko polje s kartaškim simbolima?

OSvojski je jezično-vizualna igra kojom spajam Osijek, osvajanje, Savojskog i osjećaje. Tim sam romanom promišljala simboličke oznake kulturnog identiteta kakvi su šahovnica, kravata i glagoljica. Crveno-crna polja povezana su i sa životopisom Eugena Savojskog, odnosno s njegovim dvjema ulogama: vojnom (crvena boja) i svećeničkom (crna boja). Eugen se Savojski nametnuo kao jedan od najuspješnijih stratega, no njegov je životopis zabilježio da je u mladosti pripreman za svećenika te da je kao vitez Zlatnog runa postao opatom torinskih opatija iz čijih je prihoda financirao ratna djelovanja. Posljednjih dvadeset godina života proveo je kartajući igru piket te su karte, šahovska polja i igraće kocke ponijele više od jedne metaforičke poruke.

Osijek posjeduje uvjete za razvoj svih sektora kreativne industrije / Mlađi čitatelji proaktivno sudjeluju u procesu čitanja i to je ono što u digitalnom dobu temeljno mijenja čitateljsku ulogu

Pisanje kao u tančine osmišljena partija šaha ili kao bojno polje s neizvjesnim ishodom? Što je u pisanju ekvivalentno šahu, što vodi dobru pisanju – predviđanje dobra poteza, unaprijed isplanirana taktika, brza i neočekivana mat-rješenja?

Unutarnji dijalozi dio su spisateljskog procesa, tako da su pisci sami sebi saveznici i protivnici. Ishode bojnih polja nezahvalno je predviđati, ali postoje postupci koje ne prepuštam slučaju.

Jedan je od postupaka strukturiranje teksta, jer su strukture, odnosno konstrukcije tekstova, zaseban komunikacijski medij u kojemu se susreću različita izražajna sredstva. Konstrukcijski književni tekst nadilazi jezičnu, pripovjednu poruku jer čitatelja uključuje na više razina te ga time uključuje i osvaja. Osvajanje tekstom transcendencijski je postupak u kojem ne vrijedi taktika posezanja za slučajnim, neočekivanim mat-rješenjima, premda su i takva rješenja dobrodošla u kraćim dionicama teksta.

Nije Savojski jedina povijesna ličnost kojem ste udahnuli živi duh u lik i djelo…

Uživljavanje u povijesne ličnosti povlašteno je, umnoženo življenje te ujedno oblik učenja. Književni junaci provociraju pitanja, no odgovori ne mogu biti jednoznačni jer su ispresijecani prostornim i vremenskim udaljenostima. Stoga izgrađujući književni subjekt podastirem citate iz znanstvenih i umjetničkih izvora kako bi čitatelji uspostavljali vlastite odgovore. Izabirem za književne junake one osobe koje bih birala za vodiče kroz udaljena razdoblja… Savojskog vidim presudnim za današnji život Osijeka, Marka Pola za brendiranje Hrvatske na Dalekom istoku, svetog Konstantina Ćirila za stvaranje i razumijevanje glagoljice. Oni mi govore ono što bih iz opće kulture morala poznavati i u što bih čitatelje željela zaljubljivati.

Vjerni ste povijesnim temama, no nipošto „recikliranju“ ili povijesnom prekrajanju često očekivanu u postmodernom tekstu koji se nerijetko vodi krilaticom „Sve prolazi“. Kako pristupate istraživanju? Što, po vašem mišljenju, podrazumijeva etika pisanja o subjektu prošlosti?

Književnost je kombinatorički perpetuum mobile, u kojemu je pripovijedanje tek dio te čudesne, pokretljive igračke, dok su ostali dijelovi načinjeni od kulturnih utjecaja upisanih u autora. S obzirom da u povijesnim junacima vidim vodiče po izabranim dionicama Vremena i Prostora, u procesu ih pisanja nastojim „slušati“ pozorno i „slijediti“ poslušno. Fikcijom povezujem povijesne izvore koji su temelj etike biografskog pisanja o subjektu prošlosti. U mom je slučaju subjekt prošlosti ključni subjekt pri tumačenju suvremenosti. I, ako se malo udubite, svi moji povijesni junaci govore suvremenim jezikom… Razlog je i u tome što su izabrani upravo stoga što nisu zastarjeli nego su zahvaljujući svojim ostvarenjima i danas aktualni.

Grad je osječkim autorima neiscrpan palimpsest. Kako gledate na životni puls grada – njegovu prošlost, sadašnjost, budućnost?

Grad je živ onoliko koliko svoje sugrađane potiče na stvaranje. Nadahnuće Osijekom vidim kao jamstvo njegove budućnosti. Kako se svojedobno Tvrđa nametnula strateškom ulogom pa je stoljećima bivala okružena gradskim cjelinama, tako se Sveučilište u novijoj povijesti Osijeka razvilo u kreativno središte grada. Ustrajemo li u jačanju Sveučilišta i kreativne industrije, imamo priliku postati gradom poželjnim za život, stvaranje i uvijek svježa opisivanja Bizarija na Dravi.

Kod nas nešto slabije istraživana, pretežito francuska književna skupina Oulipo možda je širem čitateljstvu najpoznatija po imenima istaknutih članova Itala Calvina i Marcela Duchampa. Koliko se tragova njihove poetske inovacije može (pro)naći u vašem rukopisu?

Književna je skupina Oulipo na mene presudno utjecala. Njihovo je ime kratica triju pojmova (radionica književnih potencijala), o kojima je nedavnu izvrsnu knjigu Oulipo i književnost ograničenja napisala Ivana Buljubašić (Naklada Ljevak, 2018). Riječ je skupini matematičara i književnika koji od šezdesetih godina prošlog stoljeća istražuju vrste i načine ograničenja kojima se otkrivaju potencijali književnosti. Oulipovski pristup književnosti potaknuo me istraživati i izgrađivati književne strukture „ograničene“ temom, ali slobodne od konvencija kojima je opterećena suvremena književnost.

Na matičnom Ekonomskom fakultetu u Osijeku izvodite nastavu u području kvantitativne ekonomije, nositeljica ste kolegija statistike. Koliko vam je sveučilišni znanstveni rad izazov u pronalaženju zajedničke ishodišne točke djelovanja u dvama svjetovima – ekonomiji i književnosti?

Razdjeljivanje znanosti započeto prosvjetiteljstvom nastavljeno je i produbljeno specijaliziranjima znanja. U opisanom procesu dogodila se statistika – jezik razumljiv svim znanstvenim disciplinama, ali ujedno jezik koji se prilagođava raznovrsnim ciljevima istraživanja. Drugim riječima, statistička metodologija vodič mi je u istraživačkim postupcima. Tako je, primjerice, roman Atanor (Naklada Ljevak, 2017) spojio kemiju, književnost i istraživačku metodologiju usvojenu u području kvantitativne ekonomije. Periodni sustav elemenata iznijeti kao strukturu književnog teksta zahtjev je koji je jedinstven i u svjetskim razmjerima.

Idejna ste začetnica Instituta Andizet za znanstvena i umjetnička istraživanja u kreativnoj industriji. Kakve programe, sadržaje i aktivnosti provodite? Komu su namijenjeni?

Institut Andizet osnovala sam 2014. u suradnji s Josipom Mijoč i Marinom Stanić. Naša je idejna vodilja sadržana u imenu instituta i naglasku na istraživanjima (znanstvenim i umjetničkim) koje provodimo u domeni kreativne industrije. S druge strane, institutu smo dodijelili ime panonskog plemena koje je prije dvije tisuće godina naselje uz Dravu nazvalo Mursom. Sve su to signali kojima poručujemo da se iz Osijeka i u Osijeku bavimo istraživanjem industrije znanja i projektne organiziranosti, koja je u Republici Hrvatskoj još u postupku institucionaliziranja. U posljednje vrijeme naglasak stavljamo i na nakladničku djelatnost, dostupnu u otvorenom pristupu na mrežnim stranicama Instituta.

O milenijskoj ulozi kreativne industrije progovara se jednom godišnje na znanstveno-popularnom simpoziju Kreativne riznice. Što je Kreativna riznica i koja je njezina društvena misija?

Kreativna je riznica popularizacijski simpozij kreativne industrije koji se od 2015. organizira na Ekonomskom fakultetu u Osijeku i ujedno jedina velika manifestacija u gradu Osijeku koja iz godine u godinu ostvaruje barem deset pokroviteljstava primljenih iz reda najviših državnih i gradskih tijela. Na Kreativnoj riznici okupljamo kreativne profesionalce i amatere, znanstvenike i praktičare te uz brižljivo osmišljen program ugostimo više tisuća posjetitelja, stotinjak izlagača i na desetke rizničara – volontera iz redova studenata, profesora i kreativaca. Kreativna riznica 2016. odlikovana je Volonterskom nagradom te Državnom nagradom za znanost u kategoriji populariziranja znanosti.

Postoji li poželjan smjer kretanja kreativne industrije u Hrvatskoj te gdje i od koga o njezinoj stabilizaciji još možemo učiti?

Kreativna industrija već postoji, ali ne kao institucionalizirana industrija s jasno određenim okvirom, nomenklaturama i dorečenim zakonodavstvom, već kao gospodarski impuls temeljen na znanju i rijetkim vještinama. Njezina funkcionalnost ponajprije se uočava u manjim lokalnim zajednicama kakve su, primjerice, gradovi ili sela jer se u njima lakše prevladavaju prijepori. U kreativnim gradovima, primjerice, kreativni se radnici – ili kako ih Richard Florida naziva kreativna jezgra – uspješno organiziraju unutar lokalne zajednice te im na usluzi stoje kreativni menadžeri (kreativna ovojnica). U manjim sredinama obje skupine kreativaca uspješnije se organiziraju u proizvođače i prodavatelje kreativnih proizvoda/usluga te aktivnostima privlače dolazak novih kreativaca. Jedan od temeljnih indikatora kreativne industrije jest uspostavljanje proizvodnje zasnovane na znanju u obliku prototipskih rješenja koja se nerijetko umnažaju negdje drugdje.

Osijek je već prepoznat kao IT-središte i žitnica silicijskih izvoznih proizvoda. Uz snažno sveučilište Osijek posjeduje uvjete za razvoj svih dvanaest sektora kreativne industrije. Cilj koji je potrebno ostvariti jest izvoziti znanje, ideje i rješenja, ali tako da ih domišljamo i oblikujemo u Osijeku.

Još jednom važnom poglavlju nacionalne pisane povijesti – onoj najranijoj posvetili ste posebnu pozornost i to promocijom jedinstvena potpisa naše kulturne i jezične baštine – glagoljice. Kako bismo mogli glagoljicu „kapitalizirati“ u digitalnom dobu?

Glagoljicu sam upoznala relativno kasno te sam joj pristupila iz svoje matične struke, zahvaljujući kojoj sam uočila izniman obrazovni, filozofijski i marketinški potencijal glagoljice. Ponajprije sam izvozni potencijal glagoljice uspoređivala s rezultatima koje ostvaruju egipatsko i kinesko pismo. Takvom analizom utvrdila sam da glagoljicu ne promoviramo i da je posljedično i ne poznajemo, ali da su je jezikoslovci sačuvali i njezina tumačenja upotpunili istraživanjima. Tada sam odlučila napisati roman Az (Naklada Ljevak, 2009) te uz pomoć statistike i istraživačkih tehnika ovladanih statistikom, ponudila sam svoje viđenje glagoljice u obliku poetizirane studije ustrojene prema numeričkim vrijednostima glagoljskih znakova.

Digitalno doba glagoljicu podržava na više načina – u širenju njezine vidljivosti, prenošenju znanja o glagoljici, izgradnji imidža, stvaranju želje za poistovjećivanjem. Ove godine uz Kreativnu riznicu organiziramo i Milenijsko natjecanje iz kreativne industrije. Tema Milenijskog natjecanja glasi Osvajanje glagoljicom, a na sudjelovanje su pozvane sve obrazovne dobne skupine – od osnovnoškolske do srednjoškolske i studentske.

U knjizi Nevidljivo nakladništvo (u koautorstvu s Nives Tomašević) pišete o digitalizaciji i nakladničkim politikama u nacionalnom kontekstu. Koliko je e-knjiga uspjeli proizvod? Jesu li vaše knjige pokušaj premošćivanja ponora između knjige u tradicionalnom obliku i e-čitalačkih navika mlađih generacija?

Nevidljivom nakladništvu 2012. prognozirale smo kako se neće obistiniti naveliko najavljivana smrt otisnute knjige i potpuna dominacija e-knjige jer se jedan medij nikada u potpunosti ne odbacuje već se prenosi u medij novijega doba. Tada još nismo znale da će roman Vilijun 2016. godine postati prvi „pametni“ roman koji će uvođenjem interneta putem QR-kodova u medij otisnute knjige uspješno povezati digitalne sadržaje oglašene na internetu s medijem povezane knjige. Moje su knjige svakako i eksperimenti u tehnološkom smislu. Od 2016. uz pomoć Josipe Mijoč i kolega u Institutu Andizet te svakako uz povjerenje u potporu Naklade Ljevak ostvarila sam niz multimedijskih tekstova. Čitatelji mlađih generacija proaktivno sudjeluju u procesu čitanja i to je ono što u digitalnom dobu temeljno mijenja čitateljsku ulogu.

Dugogodišnja ste članica Matice hrvatske, aktivni ste u kulturnom i javnom životu Osijeka. Ima li među vašim studentima interesa za sudjelovanje u kulturnim udruženjima, koliko su, po vašem mišljenju, kritički raspoloženi odnosno angažirani u urbanoj kulturi grada?

Članovi Instituta Andizet u najvećoj su mjeri studenti, a ako znamo da je program Kreativne riznice oslonjen na volonterski rad, tada je jasno da studenti imaju volju uključiti se u urbanu kulturu grada. Primjere dobrih praksi vidim jedinim pravim dokazima i potvrdama, a Matica je hrvatska za mene upravo to – dokaz opstanka kulturnog i javnog djelovanja na duge staze i u najraznovrsnijim okolnostima.

Potkraj 2019. Matica hrvatska je u suradnji s Institutom Andizet osmislila program nagrađivanja mladih osoba za teme seminarskih ili drugih akademskih radova kojima je temom upravo Matica hrvatska. Takvom inicijativom Matica hrvatska pozvala je mlade članove na bavljenje Maticom, čime im poručuje da su dobrodošli i da su njihova razmišljanja dragocjena.

Što čitatelji mogu sljedeće očekivati?

Novu zbirku putopisa Antiradar (urednica Nives Tomašević) u izdanju Naklade Ljevak te multimedijsku publikaciju Ars Eugenium – notni zapisi (urednica Ivana Buljubašić Srb) ostvarenu u suradnji s glazbenikom Lukom Gotovcem. Navedena publikacija predstavljat će se u travnju na Kreativnoj riznici 2020, a u okviru predstavljanja triju biblioteka koje je ustanovio Institut Andizet. U istoj biblioteci priprema se objavljivanje poeme Ars meandrum – notni zapisi, također u suradnji s glazbenikom Lukom Gotovcem, a uz urednička usmjeravanja Josipe Mijoč.

Izvor: Vijenac br. 678 (četvrtak, 27.03.2020.)

Komentiraj

Objavljeno na Naslovna

Otvorena izložba u suorganizaciji osječke Matice i u Salzburgu

20200208_183112

 

U sklopu obilježavanja obljetnice smrti blaženog kardinala Alojzija Stepinca- Stepinčeva, u organizaciji  Ogranka Matice hrvatske Osijek, Družbe Braća Hrvatskog Zmaja Zmajskog stola Osijek te Središnjice Družbe i Đakovačko- osječke nadbiskupije, u subotu 8. veljače 2020. godine, u prostorijama Hrvatske katoličke župe blaženog Alojzija Stepinca u Salzburgu u Austriji otvorena je izložba :„Alojzije Stepinac –izložba karikatura- utjecaj komunističke propagande na stvaranje negativne slike o zagrebačkom nadbiskupu“. Dobrodošlicu gostima iz Osijeka, Požege i Vukovara te Zagreba  izrekao je župnik misije fra Zlatko Špehar. Skup je u ime Ogranka Matice hrvatske u Osijeku nazočio Ivica Završki član Glavnog odbora Matice hrvatske u Zagrebu i podpredsjednik osječkog ogranka. Skupu se obratio i veliki meštar Družbe BHZ prof. dr. sc Nevio Šetić, u ime osječkog stola prof. emeritus Antun Tucak te na koncu prof. Vladimir Dugalić, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu koji je izložbu i otvorio. Slijedeći su dan nakon svečane mise kojoj je nazočilo preko 1000 ljudi  izložbu imali priliku vidjeti i brojni Hrvati Salzburga i okolice.

B.Šnajder

Komentiraj

Objavljeno na Naslovna

Izložba: „Komunističke karikature o zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu nastale između 1945. i 1947.“

83750899_991033454612627_3099402688903774208_n  84356604_781946158967840_2221243109944066048_n

Danas je u KŠC Don Bosco otvorena izložba „Komunističke karikature o zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu nastale između 1945. i 1947.“ te je prikazan komunistički propagandni film iz 1946. godine o procesu i osudi kardinala Stepinca.

Organizatori ove izložbe su Matica hrvatska, ogranak Žepče; KŠC Don Bosco; Družba „Braća hrvatskog zmaja“; Đakovačko-osječka nadbiskupija i Matica hrvatska, ogranka Osijek.
Sve nazočne su pozdravili ravnatelj KŠC-a Don Bosco don Milan Ivančević i predsjednik Matice Hrvatske, ogranak Žepče, Perica Jukić.
Ivica Završki, potpredsjednik ogranka Matice hrvatske u Osijeku i zmaj Gornjogardski, istaknuo je da je cilj da izložba predstavi diljem Hrvatske i BiH, ali i šire, o kakvoj se laži i obmani komunističke ideologije radi kada je u pitanju kardinal Stepinac podcrtavši da je u pitanju čovjek koji je bio svetac, a ne zločinac. Dodao je da je izložba u Žepče došla iz plehanskog samostana, a da će iduća postaja biti Hrvatska katolička misija u Salzburgu.

83164524_175249307218478_5229870853298061312_n
Akademik Antun Tucak, zmaj Sovićki, upravitelj Zavoda Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Osijek i osnivač Družbe Braće Hrvatskog Zmaja u Osijeku, predstavio je djelovanje družbe Braće Hrvatskog Zmaja osnovane 1905. godine, zabranjene 1946. i ponovo obnovljene 1990. godine s ciljem da bi propagirala svijetu poznate Hrvate koji su dali svoj doprinos u znanosti, kulturi i drugim područjima društvenog djelovanja među kojima je nezaobilazni lik i onaj kardinala Stepinca.
Izložbu je otvorio mons. dr. Vladimir Dugalić, dekan na đakovačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Prof. Dugalić je naglasio da izložbi treba pristupiti kritički jer ona otkriva zašto i danas mnogi kardinala Stepinca gledaju u lošem svjetlu, da izložba otkriva pogubne posljedice ideološke manipulacije u kojoj su mnogi odgajani, uskraćeni za istinu i ostavljeni živjeti u svojim zabludama. Kazao je da izložba istovremeno daje i snažnu kritiku medija te otkriva pogubne posljedice kada se umjetnost i mediji stave u službu određene ideološke propagande.
„Ova izložba stoga je snažna kritika zloporabe medija od strane komunističke ideologije jer nam otkriva njezinu zloću, isključivost propagande u kojoj cilj opravdava sredstvo, zatvorenost prema istini, jer ideologija stvara istinu. Izložba nam otkriva i pravu sliku komunizma, ideologije zla koja ne poštuje čovjeka i njegovo dostojanstvo te ne preza od laži“, istaknuo je, među ostalim dr. Dugalić.
Potom je prikazan i propagandni film iz 1946. godine kojeg je komunistička vlast snimila da bi optužila i oblatila zagrebačkog nadbiskupa. Podsjetimo, zagrebački Županijski 22. srpnja 2016. godine je u cijelosti poništio presudu nadbiskupu Alojziju Stepincu kojega su komunističke vlasti 1946. osudile na 16 godina zatvora i prisilnog rada te petogodišnji gubitak političkih i građanskih prava. Prije toga 1992. godine Sabor Republike Hrvatske donio je „Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu“ u kojoj stoji da je na montiranom političkom sudskom procesu nevino osuđen „stoga što je odbio po nalogu komunističkih vlastodržaca, provesti crkveni raskol i odvojiti Katoličku crkvu Hrvata od Rima i Vatikana, s dalekosežnim ciljem uništenja Katoličke crkve kao vjekovnog čuvara i zaštitnika očuvanja identiteta i slobode hrvatskog naroda“.

83198315_205650903948617_3292927979616731136_n
U glazbenom dijelu programa sudjelovala je Ženska vokalna skupina „Emptiane“ i učenici Glazbene škole Katarina Kosača Kotomanić iz Žepča. Izložba ostaje otvorena idućih šest dana.

Brane Vrbić/Radiopostaja Žepče

Izvor: Radiopostaja Žepče (subota, 1.2.2020.)

Komentiraj

Objavljeno na Naslovna

Nastupaju solisti na tamburi Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku

Večeras će u sklopu ciklusa Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj nastupiti solisti na tamburi Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku: Hrvoje Harkanovac (bisernica), Renato Škarec (brač), Ivan Antičević (bisernica), Martin Marijanović (brač), Fran Pogrmilović (brač), Dominik Milošević (bisernica), Luka Juriša (brač).
Pridružite nam se u 20 sati u Dvorani Jure Petričevića! 

84036574_2477165429062044_3519840662461612032_o

Komentiraj

Objavljeno na Naslovna

MH OGRANAK ŽEPČE I KŠC “DON BOSCO” ŽEPČE pozivaju Vas na otvorenje izložbe

83209156_605955773311496_8285532856524996608_n

Komentiraj

Objavljeno na Naslovna

ČESTIT BOŽIĆ I SRETNA NOVA GODINA

MHOO_2020

Bozicna cestitka_MHO_19.12.2019

Komentiraj

Objavljeno na Naslovna

IVAN TROJAN, 20 GODINA AKTIVNI ČLAN, SADA I PREDSJEDNIK OGRANKA MH Svoj osobni pečat bazirat ću na afirmaciji stručnosti i različitosti

SONY DSC

Matica od 1842. pridonosi repozicioniranju humanističkih vrijednosti u središte svih budućih društvenih aktivnosti

Iza 40-godišnjeg Ivana Trojana sudjelovanje je na 50-ak međunarodnih i domaćih znanstvenih simpozija, objavljenih 60 znanstvenih i stručnih radova, od kojih je 13 izvornih znanstvenih radova objavljenih u domaćim ili stranim časopisima ili zbornicima po vrsnoći izjednačenima s časopisima s međunarodno priznatom recenzijom te pedesetak većinom kazališnih kritika i eseja. Bio je glavni urednik časopisa za književnost i kulturu Književna revija od 2009. do 2019. Piše književne i kazališne eseje i kritiku za Vijenac, Kolo, Kazalište, Hrvatsko glumište i kazalište.hr. Dobitnik je Povelje uspješnosti Julija Benešića u 2010., Povelje Vukovarsko-srijemske županije za izuzetna ostvarenja na području znanosti i kulture u 2016. te Povelje uspješnosti Josipa i Ivana Kozarca za književnu znanost u 2018. Odnedavno je predsjednik Ogranka Matice hrvatske Osijek.

Otkad si članom MH? Sjećaš li se zašto si se uopće pridružio tom timu? Što ili tko je bio okidač?

– “Okidač” za pristupanje timu osječkih “matičara” još kao studenta kroatistike i prijelomna osoba za moju afirmaciju kao humanističkog znanstvenika i kulturnog djelatnika bila je moja mentorica, prof. dr. sc. Helena Sablić Tomić, koja se kao vrlo mlada, ali znanstveno suverena i vizionarski atribuirana, izborila za vođenje osječke Matice hrvatske i usmjerila pogled k širenju temeljne humanističke poruke Matice kroz novoutemeljene odjele, revitalizaciju postojećih, aktivirajući i oslanjajući se ponajprije na mlade stručne ljude, neopterećene izvanumjetničkim “vrijednostima”. Tijekom njezina se mandata osječka Matica doista renesansno nadavala i taj put valja svima nama danas slijediti. Navršilo se 20 godina moga aktivnog djelovanja u osječkoj Matici hrvatskoj. Kroz uredničku brigu za brojna knjižna izdanja osječke Matice hrvatske, 10-godišnje urednikovanje ponajboljeg nacionalnog časopisa za književnost Književne revije, promocije knjiga i časopisa te 15-godišnjeg vođenja Odjela za nakladništvo Ogranka pokušavao sam slijediti visoke estetske standarde usvojene tijekom dodiplomskog studija književnosti na osječkom, poslijediplomskog na zagrebačkom Filozofskom fakultetu te znanstvenog rada koji sam posvetio izučavanju novije hrvatske drame i kazališta.

Sjećaš li se kakvu si sliku MH imao tada i što se tijekom godina promijenilo?

– Znao sam da je po definiciji riječ o jednoj prastaroj i prevrijednoj, za realizaciju i očuvanje hrvatskog kulturnog sadržaja i misli presudnoj kulturnoj organizaciji, koja je odigrala jednu od vodećih rola i unutar samog procesa hrvatske državotvornosti. Danas, iako stariji, oprezniji, stabilniji, pa i nešto upućeniji, još sam više opčinjen vrhunskim estetskim dosezima hrvatske književnosti i umjetnosti za koje je Matica hrvatska u prošlosti bila mecenom i mentorom. Ujedno sam i svjestan i upoznat s trenutačnim položajem Matice hrvatske u hrvatskom društvu i njezinim recentnim kredibilitetom, ali – najvažnije – osoba sam koja gleda prema naprijed i idealistički je uvjerena kako se s obrazovanjem, inteligentnošću, mudrošću, inventivnošću temeljenoj na priznavanju različitosti, demokratičnosti i etičnosti može pridonijeti repozicioniranju humanističke poruke i vrijednosti u središte svih budućih društvenih aktivnosti u nas. A Matica je poligon koja to čini od 1842.

Vjerojatno donosi više obveza nego privilegija. Funkciju predsjednika Ogranka mogao si je poželjeti samo netko tko ima viziju, konjske živce, mnogo energije, dobar tim?

– Prije svega, i vizija koja se temelji na modeliranju Odjela po uzoru na sektore kreativne industrije i energija koja je produkt odgovornosti vođenja temeljne osječke kulturne institucije te određena hladnokrvnost koja je sastavni dio osobnosti ne pomažu pri realizaciji programa ni približno koliko moje povjerenje i zahvalnost kolegama koji su sastavni dio jednog procesa – povratka Matice hrvatske iskonskim vrijednostima sadržanim u afirmaciji različitosti, poticanju u izradi i propagiranju estetskih (i etičkih) vrijednih umjetničkih sadržaja, u konačnici i ravnopravnosti svih demokratskih političkih programa i uvjerenja koji promoviraju nacionalni i kulturni identitet u područjima umjetničkog, znanstvenog i duhovnog stvaralaštva, gospodarstva i javnoga života te skrbi za društveni razvitak. S posebnom težnjom da se o tim kvalitetama progovori studentskoj i srednjoškolskoj populaciji te ih se priključi najdugovječnijem fundamentu hrvatske kulturno-društvene misli. Dijelim taj senzibilitet s mojim kolegama članovima osječke Matice hrvatske (ili koji će to tek postati), a koji su uspješni unutar svojih strukā, vrsnim predstavnicima srednje i mlađe generacije humanistički i društveno orijentiranih obrazovnih institucija te kulturnih udruga u Osijeku s kojima sam surađivao na mnogobrojnim projektima tijekom moga dosadašnjeg profesionalnog rada, i kao sveučilišnog profesora, ali i jednog od aktivnijih članova osječke Matice hrvatske i glavnog urednika Književne revije. Tim kojem težim sadržava mnoga imena koja na ovom mjestu i ne ću uspjeti spomenuti: Tatjana Ileš, Helena Sablić Tomić, Goran Rem, Ružica Pšihistal, Sanja Jukić, Jasna Horvat, Josipa Mijoč, Jasminka Mesarić, Ivica Vuletić, Stanko Andrić, Maja Glušac, Davor Bobić, Igor Loinjak, Marin Balaić, Danijela Lovoković, Davor Vrandečić, Katarina Žeravica, Domagoj Tomas, Marijana Bošnjak, Anđelko Mrkonjić.

Možda nije etički, čije vodstvo Ogranka posebice pamtiš kao uzorno, ono na čijem bi tragu možda i ti svoje gradio, no s tvojom karizmom, ekipom, idejama…?

– Iako su svi predsjednici osječke Matice neosporno benevolentno i većina s mnogo energije te koristeći svoj političko-društveni status sudjelovali u osiguravanju redovne djelatnosti udruge kojoj je u temelju nakladnički rad, što je najvidljivije u 60-godišnjem kontinuiranom (!) objelodanjivanju Književne revije, pokušavam se približiti programskim strukturama osječke Matice kada ju je vodila Helena Sablić Tomić u smislu aktivnog rada Odjela, apolitičnosti, provociranju, očekivanju i uobličavanju reakcije mladih obrazovanih Osječana… Dakako, uz originalni pečat recentnih voditelja Odjela i njihovih suradnika, u konačnici i osobni koji je baziran na afirmaciji stručnosti i različitosti.

Otkrij neke adute kojima kaniš Ogranku vratiti stari sjaj?

– U socioekonomskom okruženju u kojem se nalazimo, budućnost, financijska stabilnost osječke Matice ne može se više osigurati kroz donacije Grada ili Županije. Pokušavamo se usmjeriti na inovativnu programsku ideju koju prezentiramo tijelima javne uprave kroz prijave na natječaje za potrebe u kulturi od kojih će, nakon njezine realizacije, benefit imati upravo građani Osijeka i Osječko-baranjske županije koji posjeduju senzibilitet za kvalitetan kulturni proizvod. Neumorno provociramo suradnju s Gradom, Županijom, Ministarstvom kulture i rijetkim gospodarskim subjektima koji cijene i potpomažu kulturnu djelatnost. Želja mi je u bliskoj budućnosti u suradnji s kolegicama s Ekonomskog fakulteta na fond Europske unije za razvoj kulture aplicirati projekt koji bi uključio ideje humanističko-znanstvene i umjetničke elite grada Osijeka okupljene pod okriljem osječkog Ogranka. Tada bi i bojazan za budućnost Ogranka, i na trenutke prisutan defetizam u prethodnom razdoblju, potpuno minuli.

Prepustio si Reviju kolegici Ileš. Je li bilo teško? Jesi li se posve odrekao uredništva?

– Kolegica Ileš bila je zamjenica glavnog urednika u Reviji deset godina. Jednog od najtežih, logistički gledano, u njezinoj povijesti. No nije raritet da baš u takvim vremenima nastanu i najkvalitetniji kulturni produkti, jer je uredništvo sa svojim suradnicima jednostavno primorano okrenuti se svim stečenim zalihama znanja i umješnosti kako bi realiziralo jedan tako vrijedan kulturni program kao što je časopis za književnost i kulturu na koji možemo svi mi Osječani biti ponosni. Uopće ne sumnjam da će Tatjana Ileš biti mnogo bolja urednica od mene jer sam upoznat s njezinim stručno-organizacijskim kvalitetama, no ja joj, dakako, stojim danonoćno na raspolaganju svojim iskustvom.

Jesi li najmlađi predsjednik Ogranka u povijesti?

– Nisam.

Narcisa Vekić

 

Komentiraj

Objavljeno na Naslovna