Dani Matice hrvatske Osijek 2022.

dmh2022-w

Komentiraj

Objavljeno na Naslovna

Dr. Ive Mažuran i Osijek – u čast osam desetljeća veze s Gradom na Dravi

DANI MATICE HRVATSKE OSIJEK 2022.
Najava popularno-znanstvenog predavanja

Predavač: Hrvoje Pavić, mag. educ. (Matica hrvatska, Ogranak Osijek)

U sklopu ovogodišnjih Dana Matice hrvatske Osijek Ogranak organizira popularno-znanstveno predavanje profesora povijesti Hrvoja Pavića posvećeno obljetnici značajnih veza grada Osijeka i dr. sc. Ive Mažurana, zaslužnoga povjesničara i člana Matice. Predavanje će se održati u srijedu 23. 11. 2022. u 19 sati u Svečanoj dvorani (1. kat) Filozofskoga fakulteta u Osijeku.

Ugledni hrvatski povjesničar dr. sc. Ive Mažuran (1928. – 2016.) rođen je u Brušanima u Lici, a rano djetinjstvo je proveo u Karlobagu, zbog očevog posla obitelj se ratne 1942. godine seli u Osijek. Te 1942. godine počinje neraskidiva veza dr. Mažurana i Osijeka. U Osijek dolazi kao gimnazijalac, a iz njega posljednji put odlazi kao počasni građanin 2013. godine.

Usmjeravanje dr. Josipa Bösendorfera, tadašnjeg ravnatelja Muzeja Slavonije u Osijeku, uvelike je potaknulo Mažurana na studij povijesti, a ponajviše za kasnije bavljenje znanstveno istraživačkim radom iz prošlosti Osijeka i Slavonije. Prvo radno mjesto dr. Mažurana bio je Muzej Slavonije, zatim prelazi u osječki arhiv koji ustrojava zajedno s dr. Kamilom Firingerom. Želja za istraživačkim radom odvodi ga u Zagreb gdje 1970. godine počinje raditi na mjestu urednika u Školskoj knjizi gdje ostaje do mirovine. Preseljenje u Zagreb, iako ga je fizički udaljilo od Osijeka omogućilo mu je bolji pristup austrijskim, mađarskim i njemačkim arhivima u potrazi za povijesnim izvorima o srednjovjekovnom i rano novovjekovnom Osijeku i Slavoniji. U velikom opusu dr. Mažuran ostavio je neizbrisiv trag u slavonskoj historiografiji te je gotovo nemoguće početi povijesno istraživanje bez posezanja za nekim od njegovih izdanja. Neka od najznačajnijih Mažuranovih izdanja su sljedeća­: Srednjovjekovni i turski Osijek, Grad i Tvrđava Osijek, Orahovica – sedam stoljeća znakovite prošlosti, Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine, Popisi naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine i brojna druga.

Kao osječki uglednik 60-ih godina uključio se u rad osječkog ogranka Matice hrvatske gdje je preko deset godina uspješno uređivao Reviju. Cijeli život ostao je vezan uz Maticu, a Matica mu se 2013. godine odužila te je u suorganizaciji s Državnim arhivom u Osijeku i Društvom za hrvatsku povjesnicu organizirala znanstveni skup posvećen njegovim doprinosima hrvatskoj historiografiji.

Povodom 80 godina veze dr. Mažurana, Osijeka i osječkoga ogranka Matice hrvatske, zainteresiranu osječku javnost pozivamo na ovo zanimljivo događanje.

Komentiraj

Objavljeno na Naslovna

O izložbi Damira Sokića

Svojim slikama izvedenim u tehnici ugljena i tempere na papiru te objedinjenim nazivom Charcoal, Damir Sokić iznova se vraća svojim (re)interpretacijama jedne od stožernih tekovina epohe modernizma odnosno avangardizma. Riječ je, dakako, o geometrijski uvjetovanoj apstrakciji. U njenim raznorodnim aspektima, inauguriranim i beskompromisno provođenim još tijekom prve trećine prošloga stoljeća u kontekstu pokreta poput, primjerice,  suprematizma, konstruktivizma ili neoplasticizma, a koji su – svaki na zaseban i autentičan način – izvirali iz nedvosmisleno strukturiranih, precizno obrazlaganih te programski utemeljenih opredjeljenja svojih zagovaratelja, Sokiću već desetljećima uspijeva pronalaziti okidače za vlastita umjetnička promišljanja.

Posežući u to ogromno „skladište Moderne“ – da se  poslužimo njegovim izrazom – on je, međutim, itekako svjestan kako današnji prosječni posjetitelji muzeja, baš  kao i različiti marketinški magovi, a nažalost i mnogi umjetnici, progresivno intoniranim te problemski koncipiranim radovima nekih od pionira geometrijske apstrakcije pristupaju na krajnje banalan i simplificiran način, sagledavajući u njima tek atraktivne vizualne motive, pa čak i svojevrsne brendove. Svjestan je, dakle, svih tih površnošću odnosno pohlepom potaknutih nenamjernih i/ili zlonamjernih nastojanja da se takve radove učini tržišno svrsishodnim i intelektualno jalovim, da se konkretne oblike očisti i na određeni način rastereti od njihovih izvornih ideja. A upravo su ideje Sokiću izuzetno važne.

Ali, podjednako mu je važan i materijal sa svojom tvarnošću i opipljivošću, vizualnošću također. Uostalom, zbog svoje odanosti materijalu nikada nije došao u napast baviti se konceptualnom umjetnošću, a pogotovo ne videom. Ideja i materija u njega se uvijek prožimaju, na određeni način jedna drugu uvjetujući, a samim time i opravdavajući. Gotovo da bismo Sokićeve radove mogli usporediti s Hegelovom definicijom klasične umjetnosti, kod koje, kaže on, duh skladno nastanjuje materiju, tvoreći  s njom nedjeljivu i uravnoteženu cjelinu. Zbog toga bismo Sokića, uvjetno rečeno, mogli okarakterizirati i kao klasičara. Postmodernističkog klasičara, dakako, iako će mu odveć česta postmodernistička sklonost blefovima biti blago rečeno nepodnošljiva, da ovom prigodom ne posežemo za oštrijom odrednicom. Neki bi ipak mogli reći kako se postmodernistički autori nerijetko, u većoj ili manjoj mjeri, referiraju na umjetnost prošlih razdoblja te da je upravo to ono što Sokić svojim radovima geometrijske provenijencije i čini. I bili bi donekle u pravu.

U njegovu slučaju, međutim, nije uputno govoriti o tipično postmodernističkoj citatnosti ili pak aproprijacijama. On, zapravo, na određeni način kreira svojevrsne kapsule ispunjene modernističkim idejama što podjednako prkose kako pomodnim i nadasve površnim pseudoaktivističkim „umjetničkim strategijama“ s jedne, tako i lažnim, ispraznim te kičem prožetim zagovaranjima „tradicionalnih vrijednosti“ s druge strane.

Slike iz ciklusa Charcoal, iako posve apstraktne i geometrijske u formi, u sebi sadrže i prikrivenu naraciju. Radi se o intimnom te osobno proživljenom narativu, kojega Sokić posredstvom fiktivna pisma – u sklopu nekih svojih ranije realiziranih radova on je također ispisivao takva pisma neprijeporne literarne vrijednosti koja bi u pravilu započinjala s „Dragi Roka“, a završavala s „Piši mi“ – ugraditi u svoje slike. To je narativna i strašću prožeta geometrija u kojoj će na neki nestvaran način, u trenucima dok ugljen sipi po slici, zaživjeti Van Goghovi autoportreti, baš kao i njegovi  nervozni čempresi i još nervozniji prizori neba, dok krošnje Mondrianovih stabala svoj smiraj i red ostvaruju postupnom transformacijom u crne rešetke što uokviruju boju. Geometrija kakvu ćemo pronaći jedino kod Damira Sokića.

 

Vanja Babić

Foto: Damir Sokić

Komentiraj

Objavljeno na Naslovna

U odajama vina, zdravica za jubilej

U sklopu Dana Matice hrvatske Osijek 2022., u suradnji s Akademijom za umjetnost i kulturu u Osijeku, Ogranak MH Osijek ima čast ugostiti svestranog umjetnika, književnika i slikara Tomislava Marijana Bilosnića. Pridružite nam se. Živjeli!

MHK_2022_11_03_AUK-i-MH---(1)

Komentiraj

Objavljeno na Naslovna

Književna revija na 1. Festivalu knjige Matice hrvatske u Zagrebu

fotka uz Festival u ZG

U Matici hrvatskoj u Zagrebu, od 15. do 18. rujna 2022. godine, održavao se Prvi festival knjige pod sloganom “Matica dobrih knjiga”. Tijekom četiri festivalska dana predstavljeno je 40-ak novih izdanja, a posjetitelji su mogli uživati i u sjajnom popratnom programu, koncertima i izložbama. Osim Matice i njezinih ogranaka, svojim su izdanjima na festivalu gostovale i neke izdavačke kuće.

Nakon bogatoga programa na dan otvorenja, uslijedili su ništa manje sadržajni i zanimljivi programi u nastavku od kojih valja izdvojiti predstavljanje jedne od zadnjih knjiga akademika Viktora Žmegača, “Vrhunski europski romani”, kao i časopisa “Republika” (Društvo hrvatskih književnika), “Književna revija” (OMH u Osijeku), “Riječi” (Ogranak Sisak), “Zadarska smotra” (Ogranak Zadar), dok je Hrvatski institut za povijest predstavio “History of Croats”, br. 2, Verbum nagrađivani roman “Bakhita”, a nakladnička kuća Alfa esej Jacquesa Maritaina “Kršćanstvo i demokracija”.

Ogranak Matice hrvatske Osijek na Festivalu je u subotu 17. rujna predstavio 61. godište te dva broja 62. godišta svoga časopisa za književnost i kulturu Književna revija. Na izvrsno posjećenom programu, predsjednik Ogranka Ivan Trojan i glavna i odgovorna urednica Tatjana Ileš predstavili su ideje i urednički koncept kojima se u kreiranju sadržaja ovoga časopisa vode od 2010. godine. Književna je revija na ovome festivalu prepoznata kao časopisni prostor u kojemu se aktualni, ali i baštinski fenomeni iz polja književnosti i kulture i tematski i vizualno (M. Balaić), uz kontinuiranu brigu o uporabi književnoga jezika (T. Babić Sesar) reprezentiraju na visokoj estetskoj razini. Promociju je moderirala Zrinka Turalija Kurtak.

Komentiraj

Objavljeno na Naslovna

NATJEČAJ ZA KNJIŽEVNU NAGRADU „TEA BENČIĆ RIMAY“ za neobjavljenu zbirku pjesama u prozi

natjecaj 2022

Narodna knjižnica i čitaonica Vlado Gotovac Sisak raspisala je Natječaj za književnu nagradu „Tea Benčić Rimay“. Ova nagrada dodjeljuje se u svrhu poticanja književnog stvaralaštva te kao doprinos potpori i vrjednovanju najboljih književnih ostvarenja za pjesmu u prozi.

Svoj rukopis neobjavljene zbirke pjesama u prozi možete poslati do 3. studenog 2022. godine.

Rezultati natječaja bit će objavljeni 5. prosinca 2022. godine na internetskoj stranici Knjižnice (https://www.nkc-sisak.hr/).

Više informacija o Natječaju možete pronaći na sljedećoj poveznici:  https://www.nkc-sisak.hr/wp-content/uploads/2022/10/tea-bencic.pdf

Komentiraj

Objavljeno na Naslovna

Svlačenja znače­nja

igor-gajin,-naslovnica

Tekstovi skupljeni između korica knjige Svlačenja znače­nja književne su kritike, prethodno objavljivane u emisiji „Bibliovizor” 3. programa Hrvatskoga radija. Iz toga kor­pusa produciranih tekstova za spomenutu emisiju izostav­ljene su književne kritike o naslovima iz recentne svjetske beletristike i (popularne) publicistike te su na ovome zbir­nome mjestu u nakladi Matice hrvatske Osijek uvršteni samo osvrti na hrvatsku književnu proizvodnju, a u ma­njem dijelu i na regionalnu, tj. na onu poslijejugoslavensku književnost koja je uvedena u domaći recepcijski prostor, na književnu scenu, u knjižare i u tržišnu arenu interesom i posredovanjem hrvatskih izdavača. Također su izostavlje­ne i kritike s drugih mjesta objavljivanja (novine Vijenac i Zarez, portali Kritikaz, Metronom i Nemo, književne peri­odike i dnevni tisak) s obzirom na to da se iz te disperzne produkcije po raznim medijskim punktovima i agorama ciklus kritika o suvremenoj književnosti upravo u emisiji „Bibliovizor” 3. programa Hrvatskoga radija s vremenom oblikovao u najsustavniju liniju praćenja tekuće literarne proizvodnje, strogo profiliranu na mahom hrvatsku prozu poslijesocijalističkoga ili tzv. tranzicijskoga razdoblja.

U tako uspostavljenom odnosu kritika, ma koliko dobro bila napisana u ponekim pojedinačnim izvedbama, u po­sljednje je vrijeme izgubljenoga kritičkog odmaka i pseudo­kritična je, uslijed suženosti poslijejugoslavenskoga kultur­noga i recepcijskoga prostora na incestuoznu familijarnost, postajući tako književna kikiritika. Kao što je dio folklora da se uz film jedu kokice, svelo se na to da se uz knjigu posluži i kikiritika, a polemike i bure, značenje i utjecaj, uzbuđenja i zadovoljstva koje naša današnja kikiritika proizvodi gricka­nja su koja nam ispunjavaju vrijeme i dosadu provincijsko­ga kulturnog života u Hrvatskoj kao i grickanje kikirikija. U tom smislu Svlačenja značenja prepuštaju se mogućnosti da zbrojem uvrštenih tekstova demonstriraju kako možda baš i nije tako. Ili možda nekog, nekoga budućeg književnog kritičara, potaknu da više ne bude tako.

Dakako, cjelokupni je predgovor napisan pod znacima navodnika, dok književne kritike koje slijede – nisu.

Igor Gajin

Komentiraj

Objavljeno na Naslovna

Vukovar, velika zemlja omorika i republika žutih otoka

misir-naslovnica

Najnoviji Miširov rukopis, u svojem početnom arku, izlaže pripovjedačev fokusni komentar, nakon što je prethodno prostor ne-događanja prikazan u svim svojim oskudičnim sastavnicama.

Veli taj Miširov ja-pripovjedač, nakon što je prostor uvjetno fizički opisan, a zapravo već i fizički s komentarom o kvaliteti ili privlačnosti te „fizike”, veli sljedeće: Ne bih vam pričao kako sam tamo dospio, jer ima trenutaka u našem životu koje bismo najradije zaboravili.

Tu zapravo već imamo ekstraktiran Miširov postupak kritičke nostalgije, anostalgije ili antinostalgije, kao njegov gest kakav se dalo upoznati i u ranijim njegovom knjigama. Naime, možda je najbliže nazvati taj postupak kritičkom nostalgijom, pošto projiciranim prostorom događanja ne izostaje kontaktne bliskosti, ali subjektovo-pripovjedačevo primanje negativiteta koji ispunjava taj prostor iz Čovjekova smjera je toliko snažno da se u nekoj najtamnijoj, ali preciznoj intelektnoj konzekvenci, ispostavlja sumnja o izvorištu ukupne destrukcije već u samoj prepunjenosti toga prostora antihumanošću, nehumanošću, u najjednostvniju ruku očiglednim neeticitetom!

Nakon već navedene rečenice o trenutcima koje bismo najradije zaboravili, slijedi čista te razjašnjajna konstativna rečenica: Uostalom, to i nije priča o meni.

Miširov je prozni tekst očiglednog kritičkog zaleta, naime njegov ogledni arak je odličan odskočni zamah, fne i tečne zaletne tehnike, tihe i nerastrošne motorike koja pokazuje da znade što joj je najvažnije polje kretanja.

Miširovo temeljno polje kretanja nije događajnost, nije slijed društvenih ili družbenih značenjskih zgusnuća, nego zapravo njihova upravo esencijaina kritička evaluacija smještena u niz lucidnih dosjetaka u stalnoj dogradnji, douvezanosti i metauvezanosti. Mišir piše humornim stilemima koji nose ironijske jezične preokretalice. Prvi Miširov prozni arak pokazuje kako se može visokotalentirano akumulirati jezične, frazne, mudroslovne autoironične komentirane rečenice, a da se pri tome ne zaokuplja temeljnom događajnošću, pošto je ona očigledno profana i kužna od neeticiteta, stoga nije ni zaslužila uživanje u toj nekoj društvenoj ili osobnosnoj dimenziji. Miširovo pismo uživa u menetalnoj intelektnoj napregnutosti izrečenoj vrlo čisto i prozračno te kritički izloženog samog intelektnog intenziteta.

Goran Rem

Komentiraj

Objavljeno na Naslovna

Josip Cvenić – Gradonačelnik u secesiji

CVENIc-NASLOVNICA

U zadnjih se desetak godina svoga književnog stvaralaštva suvremeni hrvatski književnik Josip Cvenić (1952.) kreće na relaciji Osijek – Valpovo – Osijek, na neki način utvrđujući i svoje geografske identitetne odrednice. Djelomično već i zbirkom poezije pod naslovom Prostor-vrijeme (2012.) postavlja smjernice kojima će se voditi i u proznome izričaju, uzimajući u obzir isprepletenost prostora i vremena kao krucijalno ishodište za razumijevanje čovjekova ovozemaljskoga bivanja upravo na tome mjestu i baš u tome vremenu. Roman Vožnja na mjestu (2016.) donosi dio suvremene povijesti grada Osijeka tematizirane u vremenu kasnoga socijalizma osamdesetih godina 20. stoljeća pa preko tranzicije u ratnu hrvatsku svakodnevicu devedesetih i uzročno-posljedično nesnalaženje maloga čovjeka u vremenu koje je nastupilo nakon. Sljedećim se romanom Cvenić izmiče u prvu polovicu 20. stoljeća birajući za temu romana Sablasti nad dvorcem (2018.) prikaz značajnoga dijela života valpovačke vlastelinske obitelji Prandau. Roman temeljen na historiografskim činjenicama te upotpunjen autorskim kreativnim zahvatima u prikazu odnosa čovjeka, vremena i prostora u turbulentnom društveno-političkom kontekstu donosi živu sliku svakodnevice duboko uronjene u intimne i javne mijene od presudnoga životnog značaja. Cvenić je ovim romanom odao počast vrijednome nasljeđu koje je za Valpovo i valpovački kraj ostavila obitelj Prandau-Normann, a zadnjim se romanesknim uratkom – romanom Gradonačelnik u secesiji. Magle su bile sve gušće (2022.) – okrenuo gradu Osijeku iz približno istoga, no nešto kraćeg vremenskog razdoblja. U svom najnovijem romanu autor, dakle, tematizira vrijeme gradonačelnikovanja Vjekoslava Hengla, od 1920. do 1934. godine. Burno je to društveno-političko razdoblje, kako za grad Osijek, tako i za širi geopolitički prostor kojemu je pripadao. Političke i osobne krize na neki način u romanu tjeraju Hengla prema naprijed, u tvrdoglavo zastupanje gradskih i nacionalnih interesa, tek pokoji ustupak potreban za funkcioniranje grada, ali, možda i najznačajnije, i u gospodarski i infrastrukturni uzlet grada na Dravi. Cvenićevo se pisanje, baš kao i kod prethodnoga romana, djelomično inspiriralo i izložbom postavljenom u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici u Osijeku, danas smještenoj upravo u zgradi u kojoj su živjeli supružnici Hengl, pod nazivom „O čemu su razmišljali Thildy i Vjekoslav Hengl“, dajući autoru uvid u još dokumentarističke i fotografske građe, baš kao i ona koju je istraživao u Državnom arhivu u Osijeku, Muzeju Slavonije, ali i izvorima iz kojih je prikupio dragocjene dijelove kulturološke slagalice iz koje je crpio, pretačući historiografske podatke, osobna promišljanja o vremenu i prostoru, čovjekovoj ulozi u svome i tuđim životima, u umjetnost riječi.

(iz teksta Kada se guste magle ipak podignu T. Ileš)

Komentiraj

Objavljeno na Naslovna

Književna revija – tradicija

Revija_naslovnica-2-2022

Poštovani čitatelji i prijatelji časopisa za književnost i kulturu Književna revija osječkoga Ogranka Matice hrvatske, pred vama je i drugi broj 62. godišta našega časopisa tema kojega je tradicija. Konkretnije, regionalni odsječak hrvatske kulturne baštine — tradicija šokačka i bunjevačka. Ovaj smo broj realizirali naime u suradnji s udrugom Šokačka grana iz Osijeka. Na prijedlog voditeljice Okrugloga stola Urbani Šokci, prof. dr. sc. Ružice Pšihistal, i uz njezinu svesrdnu pomoć objavljujemo priloge koji su nastali nakon izlaganja 2017. godine (Urbani Šokci 12 – Šokačka i bunjevačka kulturna baština — kulturni kapital, baštinici i vlasnici), 2o18. (Urbani Šokci 13 —Šokačka i bunjevačka tradicijska kultura u suvremenoj književnosti i kulturi) te 2o19. godine (Urbani Šokci 14 — Pučka pobožnost Šokaca i Bunjevaca — jučer, danas i sutra).

Uz Šokačku granu iz Osijeka, organizatori su još i Zavod za kulturu vojvo­đanskih Hrvata iz Subotice, Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj iz Pečuha te „Vinkovački šokački rodovi”. Organizacijski odbor ovoga međunarodnog skupa neprekidno čine dr. sc. Marko Josipović, predsjednik Šokačke grane Osijek, dr. sc. Stjepan Blažetin, ravnatelj Znanstvenoga zavoda Hrvata u Mađarskoj (Pečuh), Tomislav Žigmanov, prof., ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata (Subotica), Katarina Čeliković, prof., menadžerica kulturnih aktivnosti u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata (Subotica), Zvonimir Liščić, predsjednik „Vinkovačkih šokačkih rodova”, prof. dr. sc. Ružica Pšihistal (Filozofski fakultet u Osijeku), voditeljica projekta, mr. sc. Vera Erl, počasna predsjednica Šokačke grane, prof. dr. sc. Goran Rem (Filozofski fakultet u Osijeku), Katarina Dimšić, mag. ethn. et cult. anthrop (Hrvatski sabor kulture), članovi Upravnoga odbora Šokačke grane Osijek.

Treba također istaknuti kako su tekstovi koje donosimo oblikovani u skladu s uputama za oblikovanje znanstvenih i stručnih radova te eseji­stičkih priloga uz minimalne oblikovne zahvate glavne urednice časopisa Književna revija.

Časopisni smo prostor i ovaj put otvorili vrijednim autorskim doprino­sima iz područja pučke kulture iz kojih čitamo o šokačkim i bunjevačkim pučkim pobožnostima, zavičajnoj narodnoj glazbi, pokladnoj tradiciji i drugim baštinskim elementima koji čine hrvatski kulturni identitet, a koji i ovakvim suradnjama Ogranak Matice hrvatske Osijek svojim djelovanjem čuva i obogaćuje.

Komentiraj

Objavljeno na Naslovna