Monthly Archives: ožujak 2019

U organizaciji valpovačkog Ogranka Matice hrvatske i Gradske knjižnice i čitaonice Valpovo održana je promocija knjige “Sablasti nad dvorcem” osječkog književnika Josipa Cvenića. Predstavljanje te knjige održano je u valpovačkoj Gradskoj knjižnici i čitaonici. U knjizi Cvenić govori o životu grofova Normann od 1905. godine, kada umire Josip Juraj Strossmayer i kada, prema mišljenju mnogih, završava 19. stoljeće, pa do 1945. godine, kada završava Drugi svjetski rat. Grofovi su tada istjerani iz dvorca i tadašnje Jugoslavije. O knjizi je uz autora govorila dr. sc. Tatnja Ileš, s Akademije za umjetnost i kulturu Osijek, a moderator je bio predsjednik Ogranka MH Valpovo Ivan Tonković.

Uvodnu riječ i predstavljanje sudionika promocije obavila je voditeljica Gradske knjižnice i čitaonice Valpovo Sandra Miljački Andrić. Ivan Tonković upoznao je nazočne s biografskim podacima Josipa Cvenića, njegovim tiskanim knjigama i drugim djelima te nabrojio mnoge nagrade tog osječkog književnika. Naglasio je prijevode njegovih knjiga na slovački, makedonski i slovenski jezik.

Josip Cvenić u razgovoru s Tatjanom Ileš upozorio je na teoriju ostanka molekula zvuka u zidovima, što je bio jedan od poticaja za pisanje ove knjige. Poznato je da se zvuk širi zrakom, tekućinama, ali i krutim tvarima te da impulsi i energija zvuka ostaju u zidovima. “Tko zna slušati zidove, saznat će mnoge priče iz povijesti dvorca Prandau-Normann u Valpovu”, tvrdi Cvenić.

Tatjana Ileš podsjetila je da je ovo posljednji Cvenićev roman u dugom nizu. Roman je to s povijesnom tematikom na 150 stranica, a opisuje 20. stoljeće. Pogovor romanu napisala je viša savjetnica za knjižnjičarstvo Muzeja Slavonije Osijek Marina Vinaj, koja je istraživala bogatu biblioteku porodice Normann, koja se nalazi u MSO-u.

Tatjana Ileš rekla je da i ovaj roman pluta između fikcije i fakcije. U njemu se prepoznaje Valpovo (platana uz dvorac), prepričavaju se priče koje su od starijih čuli mlađi Valpovčani. Pojavljuju se i stvarne osobe iz Valpova i Slavonije iz toga doba (gradonačelnik Požege Franjo Ciraki, Jagoda Truhelka, Josipa Glembay). Opisi su tu i prepoznatljivog valpovačkog eksterijera, pa Ileš kaže da u impresijama vanjskih prostora Cvenić dodaje i dozu mističnosti.

Josip Cvenić podsjetio je da je njegov djed Stjepan Cvenić bio u službi grofova Normann te da su mu roditelji rođeni Valpovčani. Izravni poticaj pisanju knjige bila mu je i izložba u četiri slavonske ustanove (Muzej Valpovštine, Državni arhiv u Osijeku, Muzej Slavonije Osijek i Muzej likovnih umjetnosti Osijek) te tiskana bogata monografija “Valpovački vlastelini Prandau-Normann”. Nakon što je proučio opsežan materijal, u mislima mu se pojavila ideja o legendi zapisanoj u zidovima dvorca.

“Dvije su sablasti s kojima se susreće obitelj Normann. Prva je kraj 1. svjetskog rata, kada Valpovo ‘odlazi‘ iz Austro-Ugarske Monarhije, a za odlazak u Beč (na kazališnu predstavu, kocert ili operu) bila je potrebna putovnica. Šok je to za porodicu, koja je godinama slobodno putovala Monarhijom. Druga sablast pojavljuje se na kraju 2. svjetskog rata, kada je ostatak obitelji Normann bio šikaniran te je posljedna od njih, grofica Julijana Normann otišla iz Valpova desetak godina nakon kraja rata na svoje imanje u Austriji”, pojašnjava Cvenić.

Sreća je da je zaslugom tadašnjih osječkih muzealaca Kamila Firingera i Danice Pinterović većina blaga iz dvorca pohranjena u Muzej Slavonije, koji je tek tih dana osnovan. Uz bogatu knjižnicu ti su dokumenti i predmeti i danas predmet znanstvenih istraživanja. Iako je glava obitelji bio grof Normann, u Cvenićevu romanu glavni je lik grofica Julijana, koja u razgovorima s poznatim osobama toga doba oslikava valpovački i slavonski život cijelog 20. stoljeća.

Svečanu akademiju, u spomen na 100. godišnjicu spašavanja djece od gladi dovođenjem na dohranu u Slavoniju, Baranju i Srijem i Bačku krajem i nakon 1. svjetskog rata (1917. – 1919.), organizirala je Slavonska udruga Hercegovaca, Područni centar Osijek Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i Ogranak Matice hrvatske Osijek. O veličanstvenoj akciji udomljavanja gladne djece govorili su prof. ddr. sc. Miljenko Brekalo, voditelj Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Osijek, i prof. dr. sc. Srećko Tomas, predsjednik Slavonske udruge Hercegovaca, a skup je pozdravio i predsjednik osječkog Ogranka MH-a Ivica Završki.

Prof. ddr. Brekalo napomenuo je da je faktografiju tih događanja objavio u Magazinu osječkog dnevnog lista Glasa Slavonije od 8. prosinca 2018. godina te ukratko prepričao svoja istraživanja na tom području. Glavni dio akademije održao je prof. dr. Srećko Tomas rekavši da su, osim fra Didaka Buntića, brojni drugi pomagali to preseljenje i udomljenje te da je najveća zahvala upućena udomiteljima diljem Slavonije, Srijema i Bačke, koji su primili jedno, a ponekad i dvoje izgladnjele djece iz Hercegovine, Dalmacije i Istre. Predavanje je podsjećanje na zbrinjavanje djece u 1. svjetskom ratu na području Austro-Ugarske Monarhije, a predavač se najviše pozivao na zbornik radova “Fra Didak Buntić – čovjek i djelo”, koji je tiskan 2009. na više od 600 stranica.

– Krajem Velikog rata i neposredno nakon njega u Slavoniju, Baranju, Srijem i Bačku stiglo je oko 13.000 izgladnjele djece iz Hercegovine, Dalmacije i Istre. Organizator preseljenja bio je Zemaljski odbor iz Zagreba. Tomas je podsjetio i na “Pjesmu gladi”, feljton napisan u Zagrebu, velikog hrvatskog pjesnika A. B. Šimića nastalog u to vrijeme (1916.). Pisao je o svom prijatelju Iliji Glavoti koji se razbolio i umro od sušice, koju je, pak, dobio kao posljedicu gladi.

O tim je događanjima pisao i fra Andrija Nikić u knjizi “Godine gladi” te Mira Kolar u znanstvenom radu “Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj za Prvog svjetskog rata”.

– Prvi ćiro (uskotračni vlak) krenuo je iz Mostara 10. rujna 1917. i stigao do Bosanskog Broda. Nakon oporavka, drugog su dana prešli Savu mostom pješice jer nije bilo željezničkog mosta te nastavili k svojim udomiteljima. Novine (Narodna zaštita) pratile su taj cijeli put i akciju. Biskup Bauer poručio je svećenstvu da propagiraju udomljavanje. Mnogo je pomogao i ravnatelj Franjevačke gimnazije u Širokom Brijegu, koji je već prije bio zadužen za provođenje opismenjavanja, kada je naučio čitati i pisati 100.000 nepismenih. U preseljenju su sudjelovala djeca od 3 do 17 godina, a prema podatcima, oko 15.000 obitelji bilo je uključeno u tu veliku akciju – rekao je Tomas.

– U akciju je bilo uključeno svećenstvo svih triju religija, a povratak je ubrzan, posebice hrvatske djece, nakon formiranja Kraljevine Jugoslavije i početka velikosrpske politike – rekao je Tomas te dodao da je taj događaj dokazao jedinstvo hrvatskog naroda gdje god bili.

Događaji od prije sto godina potaknuli su mnoge književnike da napišu vrijedna književna djela. Među njima najsvježiji je primjer veliki i plodni hrvatski književnik Miro Gavran, koji je nedavno promovirao svoju knjigu “Nekoliko ptica i jedno nebo”, koja je inspirirana događajima preseljenje djece iz Hercegovine, Dalmacije i Istre u Slavoniju, Srijem i Bačku početkom 20. stoljeća.