Monthly Archives: studeni 2022

DANI MATICE HRVATSKE OSIJEK 2022.
Najava popularno-znanstvenog predavanja

Predavač: Hrvoje Pavić, mag. educ. (Matica hrvatska, Ogranak Osijek)

U sklopu ovogodišnjih Dana Matice hrvatske Osijek Ogranak organizira popularno-znanstveno predavanje profesora povijesti Hrvoja Pavića posvećeno obljetnici značajnih veza grada Osijeka i dr. sc. Ive Mažurana, zaslužnoga povjesničara i člana Matice. Predavanje će se održati u srijedu 23. 11. 2022. u 19 sati u Svečanoj dvorani (1. kat) Filozofskoga fakulteta u Osijeku.

Ugledni hrvatski povjesničar dr. sc. Ive Mažuran (1928. – 2016.) rođen je u Brušanima u Lici, a rano djetinjstvo je proveo u Karlobagu, zbog očevog posla obitelj se ratne 1942. godine seli u Osijek. Te 1942. godine počinje neraskidiva veza dr. Mažurana i Osijeka. U Osijek dolazi kao gimnazijalac, a iz njega posljednji put odlazi kao počasni građanin 2013. godine.

Usmjeravanje dr. Josipa Bösendorfera, tadašnjeg ravnatelja Muzeja Slavonije u Osijeku, uvelike je potaknulo Mažurana na studij povijesti, a ponajviše za kasnije bavljenje znanstveno istraživačkim radom iz prošlosti Osijeka i Slavonije. Prvo radno mjesto dr. Mažurana bio je Muzej Slavonije, zatim prelazi u osječki arhiv koji ustrojava zajedno s dr. Kamilom Firingerom. Želja za istraživačkim radom odvodi ga u Zagreb gdje 1970. godine počinje raditi na mjestu urednika u Školskoj knjizi gdje ostaje do mirovine. Preseljenje u Zagreb, iako ga je fizički udaljilo od Osijeka omogućilo mu je bolji pristup austrijskim, mađarskim i njemačkim arhivima u potrazi za povijesnim izvorima o srednjovjekovnom i rano novovjekovnom Osijeku i Slavoniji. U velikom opusu dr. Mažuran ostavio je neizbrisiv trag u slavonskoj historiografiji te je gotovo nemoguće početi povijesno istraživanje bez posezanja za nekim od njegovih izdanja. Neka od najznačajnijih Mažuranovih izdanja su sljedeća­: Srednjovjekovni i turski Osijek, Grad i Tvrđava Osijek, Orahovica – sedam stoljeća znakovite prošlosti, Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine, Popisi naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine i brojna druga.

Kao osječki uglednik 60-ih godina uključio se u rad osječkog ogranka Matice hrvatske gdje je preko deset godina uspješno uređivao Reviju. Cijeli život ostao je vezan uz Maticu, a Matica mu se 2013. godine odužila te je u suorganizaciji s Državnim arhivom u Osijeku i Društvom za hrvatsku povjesnicu organizirala znanstveni skup posvećen njegovim doprinosima hrvatskoj historiografiji.

Povodom 80 godina veze dr. Mažurana, Osijeka i osječkoga ogranka Matice hrvatske, zainteresiranu osječku javnost pozivamo na ovo zanimljivo događanje.

Svojim slikama izvedenim u tehnici ugljena i tempere na papiru te objedinjenim nazivom Charcoal, Damir Sokić iznova se vraća svojim (re)interpretacijama jedne od stožernih tekovina epohe modernizma odnosno avangardizma. Riječ je, dakako, o geometrijski uvjetovanoj apstrakciji. U njenim raznorodnim aspektima, inauguriranim i beskompromisno provođenim još tijekom prve trećine prošloga stoljeća u kontekstu pokreta poput, primjerice,  suprematizma, konstruktivizma ili neoplasticizma, a koji su – svaki na zaseban i autentičan način – izvirali iz nedvosmisleno strukturiranih, precizno obrazlaganih te programski utemeljenih opredjeljenja svojih zagovaratelja, Sokiću već desetljećima uspijeva pronalaziti okidače za vlastita umjetnička promišljanja.

Posežući u to ogromno „skladište Moderne“ – da se  poslužimo njegovim izrazom – on je, međutim, itekako svjestan kako današnji prosječni posjetitelji muzeja, baš  kao i različiti marketinški magovi, a nažalost i mnogi umjetnici, progresivno intoniranim te problemski koncipiranim radovima nekih od pionira geometrijske apstrakcije pristupaju na krajnje banalan i simplificiran način, sagledavajući u njima tek atraktivne vizualne motive, pa čak i svojevrsne brendove. Svjestan je, dakle, svih tih površnošću odnosno pohlepom potaknutih nenamjernih i/ili zlonamjernih nastojanja da se takve radove učini tržišno svrsishodnim i intelektualno jalovim, da se konkretne oblike očisti i na određeni način rastereti od njihovih izvornih ideja. A upravo su ideje Sokiću izuzetno važne.

Ali, podjednako mu je važan i materijal sa svojom tvarnošću i opipljivošću, vizualnošću također. Uostalom, zbog svoje odanosti materijalu nikada nije došao u napast baviti se konceptualnom umjetnošću, a pogotovo ne videom. Ideja i materija u njega se uvijek prožimaju, na određeni način jedna drugu uvjetujući, a samim time i opravdavajući. Gotovo da bismo Sokićeve radove mogli usporediti s Hegelovom definicijom klasične umjetnosti, kod koje, kaže on, duh skladno nastanjuje materiju, tvoreći  s njom nedjeljivu i uravnoteženu cjelinu. Zbog toga bismo Sokića, uvjetno rečeno, mogli okarakterizirati i kao klasičara. Postmodernističkog klasičara, dakako, iako će mu odveć česta postmodernistička sklonost blefovima biti blago rečeno nepodnošljiva, da ovom prigodom ne posežemo za oštrijom odrednicom. Neki bi ipak mogli reći kako se postmodernistički autori nerijetko, u većoj ili manjoj mjeri, referiraju na umjetnost prošlih razdoblja te da je upravo to ono što Sokić svojim radovima geometrijske provenijencije i čini. I bili bi donekle u pravu.

U njegovu slučaju, međutim, nije uputno govoriti o tipično postmodernističkoj citatnosti ili pak aproprijacijama. On, zapravo, na određeni način kreira svojevrsne kapsule ispunjene modernističkim idejama što podjednako prkose kako pomodnim i nadasve površnim pseudoaktivističkim „umjetničkim strategijama“ s jedne, tako i lažnim, ispraznim te kičem prožetim zagovaranjima „tradicionalnih vrijednosti“ s druge strane.

Slike iz ciklusa Charcoal, iako posve apstraktne i geometrijske u formi, u sebi sadrže i prikrivenu naraciju. Radi se o intimnom te osobno proživljenom narativu, kojega Sokić posredstvom fiktivna pisma – u sklopu nekih svojih ranije realiziranih radova on je također ispisivao takva pisma neprijeporne literarne vrijednosti koja bi u pravilu započinjala s „Dragi Roka“, a završavala s „Piši mi“ – ugraditi u svoje slike. To je narativna i strašću prožeta geometrija u kojoj će na neki nestvaran način, u trenucima dok ugljen sipi po slici, zaživjeti Van Goghovi autoportreti, baš kao i njegovi  nervozni čempresi i još nervozniji prizori neba, dok krošnje Mondrianovih stabala svoj smiraj i red ostvaruju postupnom transformacijom u crne rešetke što uokviruju boju. Geometrija kakvu ćemo pronaći jedino kod Damira Sokića.

Vanja Babić

Foto: Damir Sokić