Vukovar, velika zemlja omorika i republika žutih otoka

misir-naslovnica

Najnoviji Miširov rukopis, u svojem početnom arku, izlaže pripovjedačev fokusni komentar, nakon što je prethodno prostor ne-događanja prikazan u svim svojim oskudičnim sastavnicama.

Veli taj Miširov ja-pripovjedač, nakon što je prostor uvjetno fizički opisan, a zapravo već i fizički s komentarom o kvaliteti ili privlačnosti te „fizike”, veli sljedeće: Ne bih vam pričao kako sam tamo dospio, jer ima trenutaka u našem životu koje bismo najradije zaboravili.

Tu zapravo već imamo ekstraktiran Miširov postupak kritičke nostalgije, anostalgije ili antinostalgije, kao njegov gest kakav se dalo upoznati i u ranijim njegovom knjigama. Naime, možda je najbliže nazvati taj postupak kritičkom nostalgijom, pošto projiciranim prostorom događanja ne izostaje kontaktne bliskosti, ali subjektovo-pripovjedačevo primanje negativiteta koji ispunjava taj prostor iz Čovjekova smjera je toliko snažno da se u nekoj najtamnijoj, ali preciznoj intelektnoj konzekvenci, ispostavlja sumnja o izvorištu ukupne destrukcije već u samoj prepunjenosti toga prostora antihumanošću, nehumanošću, u najjednostvniju ruku očiglednim neeticitetom!

Nakon već navedene rečenice o trenutcima koje bismo najradije zaboravili, slijedi čista te razjašnjajna konstativna rečenica: Uostalom, to i nije priča o meni.

Miširov je prozni tekst očiglednog kritičkog zaleta, naime njegov ogledni arak je odličan odskočni zamah, fne i tečne zaletne tehnike, tihe i nerastrošne motorike koja pokazuje da znade što joj je najvažnije polje kretanja.

Miširovo temeljno polje kretanja nije događajnost, nije slijed društvenih ili družbenih značenjskih zgusnuća, nego zapravo njihova upravo esencijaina kritička evaluacija smještena u niz lucidnih dosjetaka u stalnoj dogradnji, douvezanosti i metauvezanosti. Mišir piše humornim stilemima koji nose ironijske jezične preokretalice. Prvi Miširov prozni arak pokazuje kako se može visokotalentirano akumulirati jezične, frazne, mudroslovne autoironične komentirane rečenice, a da se pri tome ne zaokuplja temeljnom događajnošću, pošto je ona očigledno profana i kužna od neeticiteta, stoga nije ni zaslužila uživanje u toj nekoj društvenoj ili osobnosnoj dimenziji. Miširovo pismo uživa u menetalnoj intelektnoj napregnutosti izrečenoj vrlo čisto i prozračno te kritički izloženog samog intelektnog intenziteta.

Goran Rem

Leave a Comment

Objavljeno pod Naslovna

Comments are closed.