Zašto se Osječka čitanka smije čitati samo u Osijeku?

U nizu bombastičnih naslova kojima nas svaki dan obasipaju lokalni i nacionalni mediji, pretvarajući naše živote u svojevrsni kontinuum svakodnevnih „iznenađenja“ i „ zgražanja“, jedan je naslov, čini nam se, prilično neopaženo i tiho prošao mimo nas.

Piše: Ivica Završki, mag.iur.

Osječka čitanka II 150 kn New Doc 2017-10-03_1

Priča o tome kako Ministarstvo kulture ne želi otkupiti ni jedan primjerak Osječke čitanke – hrestomatije osječke književnosti još je jedna priča ne samo o stanju i odnosima u hrvatskoj kulturi, već ipak (prvenstveno) i o položaju našega grada i cijele Slavonije u zemlji koju toliko volimo.

Izdavačka djelatnost danas je u Hrvatskoj u ozbiljnoj krizi. S tom se tvrdnjom doista teško ne složiti i svakodnevno se u nju možemo dodatno uvjeriti čitajući o gašenju malih nakladnika i knjižara (Osijek je tu vjerojatno ponajbolji primjer). Ali, istovremeno, u knjižnicama četiriju velikih hrvatskih gradova (pa i u osječkoj) uvjeravaju nas da se nikada nije toliko čitalo kao što se čita danas. Hrvatska očito  više nije zemlja u kojoj se ne čita (drugo je pitanje što se čita, no to je neka posve druga tema).

O uzrocima krize izdavačke djelatnosti moglo bi se napisati mnogo, no neosporno je da je tržište u vremenima krize (ili kako nas uvjeravaju „izlaska“ iz krize) vrlo nesmiljeno. Prodati se može samo i prvenstveno ono što je komercijalno, a mali i posebice neprofitni nakladnici u takvim tržišnim uvjetima nemaju šanse. Tako se i Osijek sveo na nekoliko malih i hrabrih nakladnika među kojima se kao najveći izdvaja osječki Ogranak Matice hrvatske kao vjerojatno najozbiljnija izdavačka kuća istočno od Zagreba.

I tu se vraćamo na priču o Osječkoj čitanci.

U izdanju osječke Matice, kao svojevrsno kapitalno djelo osječke kulture u 2017. godini, u lipnju prošle godine hrvatskoj je javnosti predstavljena Osječka čitanka. Čine ju dva dijela, Osječka čitanka: Osijek 2.0 (autora Ivana Trojana, Tatjane Ileš i Igora Gajina) s izvadcima iz djela najpoznatijih osječkih književnika od 2000. godine do danas i modernizirani reprint Osječke čitanke I:  Sretne uliceiz 2000. godine (autora Helene Sablić Tomić i Gorana Rema) s pregledom osječke književnosti do 2000. godine.

Knjige su promovirane 13. lipnja 2017. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, a osim autora knjigu je promovirao i predsjednik Matice hrvatske, akademik Stjepan Damjanović. Komentari u kulturnim rubrikama bili su izvrsni  – uz komentar kako su knjige ne samo lijep dar posjetiteljima Osijeka, već bi ih, razumljivo, trebala imati i svaka hrvatska knjižnica.

Kako osječka Matica ulazi u red onih neprofitnih nakladnika s početka članka, tj. cilj joj je promicati i afirmirati prvenstveno osječke mlade i etablirane autore, a svako nakladništvo itekako košta, za očekivati je bilo da će otkupom knjiga koje Ministarstvo kulture organizira svake godine i Osječka čitanka vidjeti police knjižnica širom Hrvatske. No Ministarstvo kulture nije otkupilo ni jednu knjigu! Bilo bi to samo još jedno neugodno iznenađenje za osječku kulturnu scenu da potom javnost nije upoznata i s činjenicom da već nekoliko godina Ministarstvo ne želi otkupiti ni jedan primjerak knjiga u izdanju Matice hrvatske i još nekih manjih slavonskih izdavača. Ako se poneki program ili projekt i sufinancira (poput Književne revije osječke Matice koja je postala svojevrsni nacionalni brend), to je tek kap u moru, uvjetno rečeno (i bez malicioznosti), čudnoga popisa izdanja koja se otkupljuju udoista impozantnim iznosima.

U javnom se prostoru u posljednje vrijeme često ističe kako i Osijek i Slavonija navodno nemaju sreće ni od kuknjave ni od inata, već da isključivo suradnjom s onima koji donose odluke (a raspolažu državnom blagajnom u koju svi, pa čak i Osječani, uplaćujemo) možemo početi smanjivati zaostajanje u razvoju koje je sve veće u odnosu na ostatak Hrvatske. To jest, ne prigovarajte mnogo – bit će vam bolje?! Bolje?

Znači li to da osječka sastavnica hrvatske kulture nije dovoljno vrijedna da bi osječke autore (a među autorima u Osječkim čitankama neki su od najboljih hrvatskih književnika uopće) čitali mladi u Rovinju, Dubrovniku ili, ne daj Bože, Žepču ili Mostaru? Da parafraziram vrlo poznatoga zagrebačkog kritičara:  „Rat je davno prošao, a sve se bitno ionako događa u metropoli.“

Do kada?

Ivica Završki, mag.iur.

Izvor: http://www.republika.eu/novost/69634/zasto-se-osjecka-citanka-smije-citati-samo-u-osijeku (20. siječnja 2018.)

Leave a Comment

Objavljeno pod Naslovna

Comments are closed.