Kako je osječka Tvrđa nastajala tijekom povijesti? Kako se razvijala, što ju je sve oblikovalo? Sve to pa i mnogo više otkriva nam knjiga U osječkom Nutarnjem gradu, o kojoj razgovaramo s autoricom Helenom Sablić Tomić.
Izd. HAZU i dr., Zagreb i Osijek, 2017.
Pokazali ste nam razvoj grada u svim njegovim aspektima od oslobođenja od Turaka 1687. do rušenja bedema između 1923. i 1926. Koliko je razlog proučavanja osječke povijesne gradske jezgre bio primarno intimne, zavičajne prirode, a koliko znanstvene?
Mišljenja sam kako nas najsnažnije označi mjesto rođenja pa njegove tragove duboko u sebi nosimo na svim životnim putovima. Osijek je grad bogate tradicije o kojoj se nedovoljno zna. On je grad Kniferova meandra, Čikoševe strasti, zvukova Franje Krežme i izvrsnih poteza Vrankićeve olovke, a nikako da se snažnije pozicionira u palimpsestu hrvatske kulturne baštine i suvremene energije. Mislim da smo, naravno, odgovorni mi Osječani što nismo dovoljno kulturno agresivni za takve iskorake. U raslojavanju povijesne građe o Nutarnjem gradu imala sam sjajne mlade suradnike, koji su se, inficirani onim što su pronašli u muzejima, arhivima i knjižnicama za potrebe ove knjige, nastavili baviti Gradom. Tako je talentirani budući arheolog Jakov Mlinarević odlučio proširiti moje istraživanje i sam napisati dvojezični vodič kroz Tvrđu od prvih njezinih tragova do suvremenosti, a Hrvoje Mesić svoja je znanstvena promišljanja u doktoratu okupio oko načina kulturološkog pamćenja Nutarnjega grada. I to meni čini intimno i znanstveno zadovoljstvo.
Helena Sablić Tomić / Snimio Marko Mrkonjić / PIXSELL
Riječ je o konceptu nove urbanologije koji ste primijenili u istraživanju. Za razliku od stare kulturologije, koja želi pokazati činjenice, nova kulturologija traži i ideologijske i svjetonazorske koncepte. Kako ste došli na ideju da tako čitate grad kao tekst?
Grad se u knjizi čita kroz njegove bore na licu koje čine stare fotografije, znane i neznane umjetničke slike, prvi put viđeni dokumenti koji su uz primarni tekst pridonijeli prikazu kulturne dinamike prostora. Tragala sam za slojevima njegove kože koji zrače susretištima povijesti, antropologije, postmodernističkih kulturalnih teorija. Željela sam ući u dijalog s tradicijom čitanja tekstova o njemu. I, da, volim lice od bora i ožiljaka!
Dakle, nisu važne samo suhe činjenice, samo povijesni dokumenti. Važne su i boje i okusi i mirisi…
Fenomenologiji Grada pristupila sam na način kulturološkog razotkrivanja njegova identiteta kroz vid, sluh, njuh i dodir.
Štošta se može naučiti iz vaše knjige. Doznali smo pikanterije o prvom osječkom gradonačelniku Danijelu Ferdinandu Vesentinu, koji nije primao plaću, a završio je u zatvoru. Zašto možemo tu knjigu shvatiti i kao posvetu tom čovjeku, kako je u uvodnom tekstu naveo Andrija Mutnjaković?
Urednik knjige akademik Mutnjaković i više je nego sjajnim predgovorom pokazao što Grad jest i što je značio jednoj osobi koja se o njemu brinula isključivo iz srca.
Saznajemo da se jedan porez zvao bećarina, globa za bekrije koji su remetili noćni red i mir, da je jedan crkveni dostojanstvenik ukiselio jedne godine 350 glavica kupusa, čak možemo skuhati i knedle od šljiva prema izvornom receptu koji ste objavili. Zašto su takve stvari važne i što nam one govore?
Pri pisanju ove knjige često me obuhvaćao čudan osjećaj kako moram pronaći ključ kojim ću zainteresirati čitatelje za Grad natopljen duhom vremena. „Dopusti da te učinim stvarnim“, govorila sam u sebi.
Nutarnji grad doima se kao grad-otok koji je identitet oblikovao u skladu s poviješću, društvenom strukturom i obilježjima okoliša. Imao je on, kako pišete, temeljnu ideju, koncept i prepoznatljive značajke. Dakle, Tvrđa pripada modelu konceptualnoga grada?
Nutarnji grad se u nacionalnom i u regionalnom okruženju pokazuje kao skladan spoj vojne utvrde i organizirane gradske svakodnevice prožete vjerskim i duhovnim životom stanovnika. Zvjezdoliki sustavi utvrde opasane spletom kanala i zemljanih nasipa korijene vuku iz renesanse. Premda obilježena povijesnim nasljeđem srednjovjekovne i osmanske utvrde, premda joj nedostaje geometrijska preciznost utvrde sjevernotalijanskoga grada Palmanove, Tvrđa je uspjela sintetizirati brojne različitosti i postala moderna fortifikacija koja je svrstala Osijek u zapadnoeuropske urbane sustave.
Kad se govori o gradu, ne može se zaobići priča o onima koji čine taj grad, o stanovništvu. U Nutarnjem gradu dominirali su vojnici i vojni časnici. Koliko je on od sama početka multikulturni i multietnički grad?
Zapadnoeuropsku urbanost činili su gradonačelnici, civilna i vojna uprava, trgovci i obrtnici, glumci i kulturnjaci, tiskari i književnici, krčmari, svećenici, učitelji i učenici, građani, vojni časnici i vojnici. Neposredno nakon povlačenja Turaka došli su civili iz Gornje Austrije, Bavarske, Rajnske oblasti, Češke, Moravske, Poljske i Ugarske. Pronalaze se podaci da je potkraj 18. stoljeća u njemu živjelo 27,8% Hrvata, 52,4% Nijemaca, 6,2% Talijana, 4,6% Čeha, 3% Mađara i Francuza te 3% ostalih.
Pišete i o ritmu privatnoga vremena. Kako su stanovnici Nutarnjega grada najčešće provodili slobodno vrijeme?
Trgovci, obrtnici i visoki časnici veći dio vremena posvećuju javnom životu, ali privatna druženja, odlasci u krčme, gostionice i svratišta, igranje različitih društvenih igara, šetnje, odlazak na kazališne predstave, koncerte i izložbe, proslave crkvenih godova, trpezarijske svečanosti, dio su njihova građanskog obreda. Fina je kuhinja bila povlastica građanske aristokracije, a blagovanje je društveni čin koji demonstrira bogatstvo, moć, ugled i ukus.
Čitale su se knjige francuskih, engleskih, latinskih i njemačkih autora, o čemu svjedoče biblioteke iz stanova uglednih obitelji.
U knjizi doznajemo i koliko je bilo važno gospodarstvo, ono malo, obrti. Bilo je tada danas posve nepoznatih zanimanja.
Najraniji podatak o prisutnosti trgovaca u Nutarnjem gradu pronalazimo 1693, a stanovništvo od 1698. do 1703. godine, osim vojnika, činilo je i obrtništvo pa je bilo: 11 puškara, 7 tesara, 8 mesara, 6 zlatara, 4 sedlara, 3 staklara, 4 kožara, 11 trgovaca i 9 krčmara, a kao nova zanimanja pojavljuju se mlinari i pivari, dok se Nijemci bave i kemijskim djelatnostima (sapunari, staklari i lončari).
Koliko ste dugo istraživali za tako sveobuhvatan projekt?
Istraživanje je trajalo tri godine, a najzahtjevniji dio bio je prikupljanje građe. Stoga bih zahvalila na komentarima, savjetima, ustupanju potrebnoga fotodokumentacijskog materijala, sugestijama u istraživačko-sistematizacijskom radu djelatnicima Muzeja Slavonije, Agencije za obnovu Tvrđe, Konzervatorskog odjela u Osijeku, Državnog arhiva Osijek, Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku, preč. Ivanu Vidakoviću, župniku Župe sv. Mihaela arkanđela Osijek-Tvrđa te fra Slavku Miliću, gvardijanu Franjevačkog samostana Osijek-Tvrđa.
Po čemu se to Nutarnji grad s Tvrđom može promatrati kao umjetničko djelo?
Od nekada velikih bedema ostali su danas sačuvani samo dijelovi dvaju bastiona te dio sjevernoga zida između njih s Vodenim vratima. Upravo su ona ono mjesto na kojemu dravski šetač najradije ulazi u njegovu kamenu skrivenost. Gradovi svoju povijest upisuju u zidove, a ne u varljivo i potkupljivo ljudsko pamćenje. To je jedini način. I ukoliko se čitatelji ove knjige stave u ulogu modernog urbanog skitača koji otkriva grad, koji svoju svakodnevicu pretvara u posvećene oblike, onda Grad postaje umjetničko djelo, a umijeće življenja u njemu posebna umjetnost.
Kako je Osijek uspio sačuvati svoj Nutarnji grad? Primjerice, fenomen je kako je ostao sačuvan zeleni obruč oko toga gradskog središta.
Izvrsno je primijetio akademik Mutnjaković da je postojanje hortikulturnog obruča oko Nutarnjeg grada, kao primarne gradske jezgre, fenomenalni kuriozitet europskog urbaniteta. Tvrđi je otkrhnut dio fortifikacijskog prstena, ali njegova urbana jezgra ostala je potpuno sačuvana i sada autentično ugrađena u svoj ozelenjeni plašt.
Najpozvanija ste osoba za pitanje što oblikuje genius loci Osijeka. Što Osijek čini jedinstvenim i različitim od svih drugih gradova?
Označiti mjesto gradom znači poznavati njegov geografski, klimatski i ambijentalni položaj, znači i definirati ga osobinama stanovnika, njihovim sposobnostima i djelatnostima, njihovim duhovnim građanskim specifičnostima. Nutarnja jezgra Osijeka čini ga povijesno jedinstvenim i prepoznatljivim prostorom. On je grad nobelovaca, sportaša, znanstvenika i inovatora, studentski grad … I samo da prikupi energiju i napravi iskorak od ovoga kakvim ga danas vidimo. I iznova postane različit.
Nedavno ste u Osijeku predstavili projekt Topoteke Osijek-Tvrđa nastale prema građi prikupljenoj za potrebe izrade vaše knjige. O čemu se radi?
Putem online Topoteke Osijek-Tvrđa (osijek-tvrdja.topoteka.net), projekta ICARUS Hrvatske pokrenuta 2017, arhivski izvori, fotografije, dokumenti i sl., koje sam prikupila obrađeni su po međunarodnim standardima i objavljeni na toj platformi i tako postali dostupni za internetsko korištenje, a to gradivo objavljuje i europska digitalna platforma Europeana. Na taj način znanstvena studija o osječkom Nutarnjem gradu pridonosi zajedničkoj izgradnji europske baštine i komuniciranju u digitalno doba.
Što biste savjetovali današnjim čelnicima grada, urbanistima i arhitektima? Čemu ih Tvrđa može podučiti?
Treba disati grad!
Izvor: http://www.matica.hr/vijenac/629/treba-disati-grad-27782/
