U petak 24. ožujka 2017. u Svečanoj je dvorani Filozofskoga fakulteta u Osijeku održana radionica „S Kandžijom Osjekanovićem nema labavo: vadimo rep(u) jezik iz (kon)teksta“, i to u organizaciji Odjela za hrvatski jezik Ogranka Matice hrvatske u Osijeku i Katedre za hrvatsku jezičnu povijest i hrvatsku dijalektologiju Odsjeka za hrvatski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta u Osijeku. U radionici su sudjelovali: prof. dr. sc. Milica Lukić, organizatorica radionice, Stjepko Galović Kandžija, glazbenik, dr. sc. Vera Blažević Krezić, moderatorica, Domagoj Đuras i Matej Magdika, studenti prve godine jednopredmetnoga preddiplomskog studija hrvatskoga jezika i književnosti, ali i publika koja je svojim komentarima, pitanjima i primjerima osvježila našu petkovnu radionicu.
U pozdravnome govoru prof. dr. sc. Milica Lukić istaknula je kako smo još uvijek u Mjesecu hrvatskoga jezika – iako je on službeno završio obilježavanjem 50. obljetnice objavljivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika (17. ožujka 2017.) – te kako smo u okviru programa koji mu je posvećen dosada govorili o hrvatskome standardnom jeziku, slavonskome ili šokačkome našemu svagdašnjem, hrvatskim pismima u prošlosti i sadašnjosti, a tomu mozaiku još je preostalo dodati detalj posvećen gradskim govorima i žargonu, odnosno njihovu životu u popularnoj (hrvatskoj) glazbi, napose reperskoj. Dr. sc. Vera Blažević Krezić, poslijedoktorandica, pripremila je uvodno izlaganje kao funkcionalnu motivaciju za razgovor i radionicu s našim gostom. Ono je bilo praćeno odgovarajućim slikokazom koji je metodološki podržao radioničku atmosferu donoseći istaknute primjere iz jezičnoga korpusa tekstova reperske glazbe ne samo našega gosta nego i šire te primjenom deduktivne metode omogućio svima koji su u radionici sudjelovali zalihosni kontekst cilj kojega je bio priprema za praktični dio radionice. U radioničkoj je uvertiri usto naglašeno kako osječki reper Stjepko Galović već petnaest godina ostavlja značajan trag na hrvatskoj glazbenoj (hip-hop) sceni. Nadimak i/ili „prišvarak“ Kandžija (kao turcizam duboko ukorijenjen u slavonski dijalekt) od samih se početaka pripisuje jednomu od najboljih „fristajlera“ u Hrvatskoj, što je naziv za repera koji slaže rime bez pripreme. Bio je to prvi korak u njegovu glazbenome djelovanju. Zbog svojih specifičnih rima dobio je i nadimak Rimokatolik, a njegove su pjesme (p)ostale pravi hitovi. Godine 2007. okupio je prateće glazbenike i nazvao ih „Gole žene“. Godine 2009. snimio je prvi album „Narodnjaci”, a nakon njega objavio je niz pjesama s diskografskih izdanja „Koktel od rakije“, „Zlatne žbice”, „Dvojezična ploča”, „Folder s golim ženama” i „Nema labavo“. Svoje su mjesto u skladnim (tekućim) rimama njegova reperskoga izričaja pronašli lokalni moćnici, afere, migrantska kriza, vjerski fanatizam, odljev mozgova i ostala dnevnopolitička pitanja, ali i hrvatski, ponajprije slavonski (šokački) običaji kao i način na koji su se oni povezali s elementima urbane slavonske – osječke – kulture i njezinim (sup)kulturnim skupinama.
Sudionici radionice u praktičnome su dijelu – komentirajući odabrane Kandžijine stihove kao što su „kredit u švicarcima, glava u čvarcima“, „zna nas svaka čaršija, Gole žene golije nego Kim Kardashian“, „samo kupole, svodovi, brodski podovi, kule, kapelice, svemirski slavonski brodovi“, „mi amore, ova Drava mi je more“, „zlatne žice, likovi sa sela što rukama mašu ko kmice“, „lega, buraz, bracika, kruva masti feat. paprika“ i dr. – zaključili kako su tekstovi Kandžijinih pjesama pravi jezični spomenik osječkomu gradskom govoru na svim jezičnim razinama te kako obiluju zanimljivim usporedbama i metaforama, značenjskim preoblikama, domišljatim spojevima tuđica (napose anglizama) i dijalektizama, međujezičnim rimama i sličnim (ludičkim) postupcima koji čine njegov jezičnostilski izričaj zahvalnim za urbanodijalektološku – šire i sociolingvističku te sociostilističku – analizu.
Na samome kraju Kandžija je okupljenima pročitao ulomak iz svoje nove pjesme, a „bacio je“ i jedan „fristajl“ na temu drevnoga slavenskog i hrvatskog pisma – glagoljice. Marljivi sudionici i polaznici radionice nastavili su se družiti kod bogate trpeze kušajući slavonska „ića i pića“ koja je Kandžija opjevao – „kruva, masti, paprike“, „paradajza i slanine“, „sok od bazge“ te „koktel od rakije“.
Slavica Grgić, magistra edukacije hrvatskoga jezika i književnosti, autorica je fotografija kojima je zabilježena radionička atmosfera i naš nastavničko-studentsko-obožavateljski susret s Kandžijom.