U povodu primanja vrijednog priznanja – Pačata grada Osijeka, izdavanja novog romana “Vožnja na mjestu”, ali i odlaska u mirovinu o svojoj dugogodišnjoj karijeri u kulturnim krugovima Osijeka govorio je osječki pisac, pjesnik i scenarist, dugogodišnji tajnik osječkog ogranka Matice hrvatske Josip Cvenić.
U posljednje vrijeme imali ste ili ćete tek imati nekoliko važnih događaja u životu?
Prije mjesec dana objavljen je moj novi roman “Vožnja na mjestu”, za Dan grada dobio sam priznanje Pečat grada Osijeka, a ono što će se zbiti jest – moj odlazak u mirovinu.
Idemo redom, novi roman, o čemu ste pisali?
Dvojio sam o naslovu romana. Razmišljao sam o naslovu “Klopka za odanost”, ali sam ipak odabrao “Vožnju na mjestu”. Naime, u romanu pišem o razdoblju s kraja osamdesetih i početkom devedesetih, držim da je za Hrvatsku to bio prijelaz u novo stoljeće, u novo vrijeme. Kao što znamo, to je takozvano tranzicijsko vrijeme, prijelaz iz jednog u drugo; iz socijalizma, koji je propao i tamo gdje je bio najčvršći, a uspjeli smo osloboditi se agresora i zadržati slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. To naravno nije bilo lako. Prvo, rat je donio mnogo zla, smrti i razaranja. Prijelaz iz jednog društva u drugo donio je kaos i puno nesreće. Euforiju što imamo Hrvatsku mnogi su iskoristili za svoju materijalnu korist. Oni drugi sretni su što imaju Hrvatsku, ali ostali su zakinuti, ili zbog posla, ili zbog manje mirovine i slično. Moj glavni lik, vozač, bio je odan svom šefu, ali je upao u klopku te privrženosti. I naravno ne mislim ovdje prepričati priču romana, u njemu ima dosta likova, događaja i obrata.
Je li riječ o Osijeku?
I o Osijeku i o drugim gradovima Hrvatske, a zašto ne i u i o drugim gradovima iz bivših socijalističkih zemalja. Osijek nije iznimka, ali mi je naravno naša sredina najpoznatija. Što se tiče rata, kod njega me je najviše zanimao položaj civila, i onih izbjeglih i onih koji su ostali u gradu. Posebno spominjanje rata je u dva poglavlja, i to prvi dan najjačeg bombardiranja grada, a to je 13. rujna 1991., i dani nakon 20. svibnja 1992., kada je, kako se smatra, zadnja granata pala na grad. Sva ostala poglavlja govore o pojedincima i obiteljima u dane i godine straha i nesigurnosti.
Pečat Grada dobili ste za taj roman ili za književno stvaralaštvo?
To je jedan dio mog života, jedan od važnih, ali mislim da se povjerenstvo vodilo s više strana opravdavajući svoju odluku. Istina, ove godine sam osim romana imao i autorski rad na drami “Boje i godine”, koja je postavljena u Pečuhu, u Hrvatskom kazalištu, a glavnu ulogu igra Vlasta Ramljak, s plesnim ansamblom iz mađarskog, odnosno pečuškog, kazališta. Osim toga ove godine u Matici hrvatskoj, u našem ogranku, realizirali smo ogromni program, i to u svom smjerovima kulture koje naši odjeli postavljaju i ostvaruju. Od izdavačke djelatnosti preko njegovanja hrvatskog jezika do nekih djelatnosti za koje neki smatraju da nemaju veze s Maticom, a to su školstvo, arhitektura i kultura življenja, kultura zdravlja, povijest, kazalište, glazba, dakle Matica hrvatska pokušava njegovati svu kulturu. I treće što sam htio istaknuti iz prijedloga za Pečat, a što je povjerenstvo prihvatilo jest moj tridesetpetogodišnji rad u kulturi. Gotovo cijeli radni vijek.
Kad već spominjete radni vijek, iduće godine idete u mirovinu, ispunili ste uvjete?
Da, imam godine života, a za godinu dana imao bih i godine rada. Najduže sam bio zaposlen u Matici hrvatskoj, od 1993. godine. To su mi najljepše radne godine. Devedesetih bila je u ljudima snažna potreba za zajedništvom, a Matica hrvatska uvijek je bila simbol i značenje hrvatskog bića i identiteta. Od obnove rada 1990. do danas mnogi su se građani angažirali u radu Ogranka. Najviše profesori i studenti, gotovo sa svih fakulteta, iz škola i drugih ustanova kulture, ali i tvrtke i ustanove drugih ljudskih potencijala. To zajedništvo dobrih i vrijednih ljudi valjda je mogla ujediniti samo Matica hrvatska. Nadam se da ne pretjerujem kao dugogodišnji tajnik. Ogranak su vodili uvijek predsjednici i predsjedništvo odano zadaćama Matice hrvatske. Predsjednici su bili: Ante Fuštar, obnoviteljski predsjednik, zatim Josip Vrbošić, Stanislav Marijanović, Helena Sablić Tomić, Ivica Vuletić i aktualni predsjednik Ivica Završki. U ovih dvadeset šest godina od obnove nastavio je izlaziti časopis Književna revija (koju je osnovao Podobor još 1961.), zatim izišlo je nekoliko stotina naslova: književnosti za djecu, književnosti za odrasle, zatim znanstvene i stručne knjige, zbornici, antologije, hrestomatije i leksikoni. Ogranak je organizirao odnosno producirao šest-sedam kazališnih predstava, više koncerata, izložbi i dr. Ne mislim ovdje napraviti inventuru, ali kad spominjem svoj radni vijek, htio bih, ali to ne stane, istaknuti što više dobrih ideja i ostvarenja koje smo imali. Recimo, bilo je godina kada smo imali i tri promocije ili predavanja tjedno. Bilo je teško, ali uspješno i s puno zadovoljstva raditi. Svatko tko se bavio javnim, kulturnim i intelektualnim poslom bio je vezan uz Maticu hrvatsku. Bili smo i jesmo jedan od najjačih ogranaka u Hrvatskoj.
Najteži trenutci bili su financiranje naših programa, često se dogodilo da nas fondovi poput Grada, Županije i Ministarstva (koji nas inače financiraju) nisu mogli pratiti u našim ostvarenjima, ali su se voljeli pohvaliti što ima sve u gradu i županiji ističući naš rad. Ipak, bio bih nepravedan kada ne bih spomenuo i priznanja koja smo dobili upravo od tih lokalnih samouprava. Tako smo dobili i Pečat i Grb grada Osijeka, priznanje Osječko-baranjske županije, a od Matice hrvatske, središnjice iz Zagreba, dvadesetak što zlatnih što srebrnih povelja. Sve smo to stavili na jedan zid u našim prostorima i netko se našalio i nazvao to Zlatnim zidom Ogranka.
Darko KOVAČEVIĆ
