Nova zbirka kratkih priča osječkog pisca Josipa Cvenića

Anđeli čuvari u gradu na Dravi

O književnom i uredničkom radu Osječanina Josipa Cvenića (r. na Novu godinu 1952.) podosta je rečeno/napisano. Utoliko, za potrebu ovoga osvrta, nije potrebnim stavljati naglasak na autorovu bogatu biografiju (više od dvadeset samostalnih knjiga proze i poezije uz također nagrađivani scenaristički rad) već se koncentrirati na novoobjavljenu zbirku kratkih priča naslovljenu Otvaranje tame, a u izdanju Društva hrvatskih književnika (DHK, Zagreb, 2017.).

Riječ je, naime, o ediciji Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika čiji je ovo 196. naslov, a koja je uključiva u odnosu na krajnju širinu poetičkih polja, strategijski koncentrirana na kvalitetu kao preduvjet objavljivanju.

Zbirka se sastoji od šesnaest kratkih priča, protočno, mjestimice i dokumentaristički ispisivanih, čiji protagonisti čine galeriju takozvanih malih ljudi (posrijedi bi inače bila prilično maliciozna sintagma), lišenih ideala te u cijelosti posvećenih kontinuiranom prilagođavanju otegotnim okolnostima svakodnevice kakvih je, kako u književnosti tako i izvan nje, svakim danom sve više. Neke iz spomenute galerije pritom muči i snažna egzistencijalna ugroza, kao u priči Slučajna okolnost, četvrtoj u nizu, gdje je otvorena i danas osobito osjetljiva tema deložacije ili u petnaestoj priči naslovljenoj Posjet bez riječi, koja progovara o susretu nakon dugo godina između uzničara Denisa te bivše mu zaručnice Ružice, a koji neodoljivo podsjeća na trenutak iz performansa Marine Abramović The Artist Is Present kada je za isti stol sjeo multimedijalni umjetnik Ulay s kojim je Marina provela, po mnogima, najplodonosnije godine svojega života.

Rukopis otvara citat britanskoga književnika i filmaša Hanifa Kureishija o ulozi mašte u pisanju, a zatim i uvodna priča naslovljena Ubojstvo vinske mušice gdje je, prateći trenutak iz života Gabrijela Mišljenovića, prvoplanski naglašen automatizam dokinuća jednostavnih životnih formi, na što se prosječno inteligentna osoba poput navedenoga protagonista uopće ne osvrće. Dakako da se pritom, između redaka, provlači pitanje granice formi postojanja vrijednih očuvanja pod svaku cijenu te onih na koje nam se nije osvrtati. Motiv je smrti, kao i u novijim proznim uradcima Mirka Ćurića, jednim od naglašenijih na rukopisnoj razini, a osobito je eksplicitne prirode u pričama Dvije sahrane i jedna obljetnica mature, Osveta, Otvaranje tame i Kao zahvaćanje vode cjedilom (podnaslova koji glasi Jedna auto/imaginarno/biografska).

Kada bismo, vodeći se Kureishijevim uvodnim citatom, nastojali kategorizirati priče s obzirom na, slobodno rečeno, udio mašte u njima, nastala bi podjela vrlo vjerojatno rezultirala trima ciklusima. Prvi bi se ciklus odnosio na priče razvidnoga udjela imaginacije kod kojih je, u pravilu, fabulativna linija jasnom i uglavnom neprekinutom. Drugi bi ciklus činile priče snažnoga biografskoga predznaka čije je pismo mjestimice dokumentarističko (najbolji je primjer tomu priča naslovljena Izlet u Rusiju koja je, kvalitetom, vjerojatno i vrhuncem čitave zbirke). Treći bi ciklus, a njega čini samo nekoliko priča (Anđeli čuvari, Možda se ponovno vratim), valjalo tumačiti kao posve defabulativne ekspresivne iskaze filozofsko-teoloških promišljanja koje je moguće čitati i kao upute za nešto što bismo, uz uvjet potpune slobode, mogli nazvati konzumiranjem transcendentalnoga – tako je, primjerice, navedena “priča” Anđeli čuvari, a što je vidljivim već na prvo čitanje, zbir uputa vezanih uz definiciju i “korištenje” bića čiji je zadatak čuvati nas realiziran intertekstualnom gestom. Naime, autor je za danu priliku kao tekstualnu matricu iskoristio upute za lijek te stoga, ne pridržavaju li se korisnici anđela čuvara navedenoga, može doći čak i do nuspojava te kontraindikacija.

Moralne se dvojbe u pričama javljaju, ali one, uz poneku iznimku, nedovoljno utječu na postupke likova na koje čitatelj nailazi. Evidentan je primjer navedenoga odstupanja zabilježen u priči Anđeli imaju više lica u kojoj dječak Jakov žrtvuje svoju tajnu vezanu uz sliku anđela Gabrijela u mjesnoj crkvi kako bi pomogao prijatelju Dominiku odnosno njegovu ocu koji je stradao u prometnoj nesreći na povratku kući iz Njemačke. Općenito uzevši, motiv je anđela čuvara možebitnim ključem čitanja zbirke, a u spomenutoj je priči jasno naznačeno kako njihovu prisutnost nije nužnim tražiti u onostranim iskustvima, dapače – stvari su završile na najljepši mogući način nakon što se nesretni Jakov izjadao prosjaku kojem je običavao dati dio novca namijenjenoga za milodar u crkvi usprkos majčinu protivljenju. Anđele je čuvare tako primijetiti i u prikazu autorove bake ili majke, kao i prijatelja s kojima je odrastao plivajući u predindustrijskoj Dravi ili se boreći s dječački tako uobičajenim mjerenjem spolovila (zgodno prikazanim sintagmom natezanje kite). Potreba za anđelima čuvarima neizravno je naznačena i u priči ratne tematike naslovljenoj Podrum, čija realizacija, što je posebno intrigantno, počiva na kombinaciji jasnoga fabularnog slijeda disciplinirane realističnosti i trenutka krajnje, pomalo i jezive metafizičnosti (dječak se, naime, nakon što mu se ugasila svijeća te je završio u mrklom podrumskom mraku pomokrio u gaće od straha da bi mu potom zacrvenjele oči te se svijeća, potpuno neobjašnjivo, ponovno upalila).

Teško je reći pripada li navedeni naslov pod same vrhunce autorova dosadašnjega književnog rada. No, bez daljnjega, zbirka je kratkih priča Otvaranje tame, zbog tematske širine te razvidne lakoće jezika, knjigom vrijednom izdvojenoga vremena, osobito u jeku rastućega beznađa koje, možda kao i nikada prije, iziskuje pojedinčevu potrebu za pronalaženjem vlastitoga anđela čuvara. Ljudi su, a to nam je ovom vrlo kvalitetnom spisateljskom izvedbom poručeno, pomalo zaboravili jedni na druge. Cijena je zaborava iznimno visoka te ju podnijeti mogu tek rijetki. Osim toga, čitatelji vezani uz Osijek s posebnim će užitkom konzumirati opisne sličice Grada na Dravi iz vremena autorova odrastanja te mladosti. U konačnici, nije isključeno kako put prema pronalaženju vlastitoga anđela čuvara započinje dobrom knjigom. Cvenićevo Otvaranje tame to nesumnjivo jest.