
Roman „Mitohondrijska Eva“ linearnom, na prvi pogled jednostavnom naracijom pripovijeda zapravo dva svemira: osobni, shrvan nesanicom i frustracijama i onaj društveni nastanjen ukalupljenim ljudima u gradu koji se ekonomski urušava, pretače u provincijsku zabit. Sve je tu skučeno, gotovo komorno, bezizlazno: grad u propadanju, ljubav koju više ništa ne može opravdati u svijetu sazdanom od milimetarski preciznih moralnih konstrukcija. Dva paralelna tijeka pripovijedanja, jedan iz sadašnjosti događajnog vremena, a drugi prisjećajući, susreću se u točci nedosegnute razine intimnosti za kojom žudi protagonistica romana. Eva iz naslova direktno ukazuje na posrtanje i moralni pad, no autorica rukopisa vješto navode i na mogućnost tumačenja toga pada i kao podizanja i zauzimanja za sebe samoga: iz učmalosti svakodnevice, iz formalnosti bračnog života, iz čahure tradicionalnih odnosa s roditeljima, iza rešetaka nezadovoljstva.
„Možda si nezadovoljna. Čovjek ne može uvijek biti zadovoljan… Moraš biti zadovoljna. Moraš.“, piše pred kraj romana nagovještavajući skoru (ne) mogućnost izbora…