Svojim slikama izvedenim u tehnici ugljena i tempere na papiru te objedinjenim nazivom Charcoal, Damir Sokić iznova se vraća svojim (re)interpretacijama jedne od stožernih tekovina epohe modernizma odnosno avangardizma. Riječ je, dakako, o geometrijski uvjetovanoj apstrakciji. U njenim raznorodnim aspektima, inauguriranim i beskompromisno provođenim još tijekom prve trećine prošloga stoljeća u kontekstu pokreta poput, primjerice, suprematizma, konstruktivizma ili neoplasticizma, a koji su – svaki na zaseban i autentičan način – izvirali iz nedvosmisleno strukturiranih, precizno obrazlaganih te programski utemeljenih opredjeljenja svojih zagovaratelja, Sokiću već desetljećima uspijeva pronalaziti okidače za vlastita umjetnička promišljanja.
Posežući u to ogromno „skladište Moderne“ – da se poslužimo njegovim izrazom – on je, međutim, itekako svjestan kako današnji prosječni posjetitelji muzeja, baš kao i različiti marketinški magovi, a nažalost i mnogi umjetnici, progresivno intoniranim te problemski koncipiranim radovima nekih od pionira geometrijske apstrakcije pristupaju na krajnje banalan i simplificiran način, sagledavajući u njima tek atraktivne vizualne motive, pa čak i svojevrsne brendove. Svjestan je, dakle, svih tih površnošću odnosno pohlepom potaknutih nenamjernih i/ili zlonamjernih nastojanja da se takve radove učini tržišno svrsishodnim i intelektualno jalovim, da se konkretne oblike očisti i na određeni način rastereti od njihovih izvornih ideja. A upravo su ideje Sokiću izuzetno važne.
Ali, podjednako mu je važan i materijal sa svojom tvarnošću i opipljivošću, vizualnošću također. Uostalom, zbog svoje odanosti materijalu nikada nije došao u napast baviti se konceptualnom umjetnošću, a pogotovo ne videom. Ideja i materija u njega se uvijek prožimaju, na određeni način jedna drugu uvjetujući, a samim time i opravdavajući. Gotovo da bismo Sokićeve radove mogli usporediti s Hegelovom definicijom klasične umjetnosti, kod koje, kaže on, duh skladno nastanjuje materiju, tvoreći s njom nedjeljivu i uravnoteženu cjelinu. Zbog toga bismo Sokića, uvjetno rečeno, mogli okarakterizirati i kao klasičara. Postmodernističkog klasičara, dakako, iako će mu odveć česta postmodernistička sklonost blefovima biti blago rečeno nepodnošljiva, da ovom prigodom ne posežemo za oštrijom odrednicom. Neki bi ipak mogli reći kako se postmodernistički autori nerijetko, u većoj ili manjoj mjeri, referiraju na umjetnost prošlih razdoblja te da je upravo to ono što Sokić svojim radovima geometrijske provenijencije i čini. I bili bi donekle u pravu.
U njegovu slučaju, međutim, nije uputno govoriti o tipično postmodernističkoj citatnosti ili pak aproprijacijama. On, zapravo, na određeni način kreira svojevrsne kapsule ispunjene modernističkim idejama što podjednako prkose kako pomodnim i nadasve površnim pseudoaktivističkim „umjetničkim strategijama“ s jedne, tako i lažnim, ispraznim te kičem prožetim zagovaranjima „tradicionalnih vrijednosti“ s druge strane.
Slike iz ciklusa Charcoal, iako posve apstraktne i geometrijske u formi, u sebi sadrže i prikrivenu naraciju. Radi se o intimnom te osobno proživljenom narativu, kojega Sokić posredstvom fiktivna pisma – u sklopu nekih svojih ranije realiziranih radova on je također ispisivao takva pisma neprijeporne literarne vrijednosti koja bi u pravilu započinjala s „Dragi Roka“, a završavala s „Piši mi“ – ugraditi u svoje slike. To je narativna i strašću prožeta geometrija u kojoj će na neki nestvaran način, u trenucima dok ugljen sipi po slici, zaživjeti Van Goghovi autoportreti, baš kao i njegovi nervozni čempresi i još nervozniji prizori neba, dok krošnje Mondrianovih stabala svoj smiraj i red ostvaruju postupnom transformacijom u crne rešetke što uokviruju boju. Geometrija kakvu ćemo pronaći jedino kod Damira Sokića.
Vanja Babić
Foto: Damir Sokić
