Zbornik radova u čast akademika Stjepana Damjanovića

Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu

Matica hrvatska Ogranak Osijek

POZIVAJU NA SUDJELOVANJE U PRIPREMI

Zbornika radova u čast akademika
Stjepana Damjanovića

Akademik Stjepan Damjanović u studenome 2021. godine navršava 75. godina. Rođeni Slavonac, u svoju je “matičnu zemlju”, u svoj zavičaj duboko ukorijenjen ne samo rođenjem nego i neumornom znanstvenoistraživačkom posvećenosti slavonici; utemeljiteljskim, predavačkim i mentorskim radom, podupiranjem znanstvenih i kulturnih ustanova na prostoru Slavonije, promoviranjem knjiga…

Kao podsjetnik na rečeno prilažemo zavičajnu biografiju akademika Damjanovića i pozivamo Vas da sudjelujete u pripremi slavonskoga odvjetka svečarskoga zbornika u čast njegova 75. rođendana.

Potvrdu sudjelovanja s (radnim) naslovom rada, molimo, pošaljite do 1. travnja 2021. godine, a radove do 1. srpnja 2021. godine na mlukic@ffos.hr i mzagar@ffos.hr (u CC vladimir.dugalic1@os.t-com.hr, itrojan@ffos.hr). Radovi usmjereni na Svečara u bilo kom slavonskom kontekstu, ali i slavonski općenito, mogu biti esejskoga tipa ili u nekom obliku znanstvene proze. Radovi koji budu znanstveno opremljeni dobit će kategorizaciju na temelju recenzija.

 

STJEPAN DAMJANOVIĆ – ZAVIČAJNA BIOGRAFIJA

Stjepan (Stipa) Damjanović rodio se prije sedamdeset i četiri godine, 2. studenoga 1946. godine u Strizivojni, selu nadomak Đakova, u samom srcu Slavonije i u staroj šokačkoj obitelji Mušulinovih. Osnovnu je školu pohađao u rodnom selu i u obližnjem Vrpolju, a u Požegi – »slavonskoj Ateni« – tamošnju uglednu gimnaziju. Njegovu je humanističku i slavističku formaciju potaknuo, raspirujući »ljubav prema knjizi i pisanoj riječi«, dugogodišnji strizivojnski župnik – vlč. Mitar Dragutinac (Srijemska Mitrovica, 1920. – Strizivojna, 1989.), proslavljeni hagiograf, liturgičar i crkveni povjesničar kojega se akademik Stjepan Damjanović uvijek rado i dojmljivo sjeća, pisanom i govorenom riječju.

Još otkako je 1970. godine na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirao hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti te ruski jezik i književnost, postavši ubrzo asistentom profesora Eduarda Hercigonje, Stjepan Damjanović uporno se zalagao za književno i kulturno uzdizanje zavičaja – ostvarujući istodobno značajne pomake u svojoj primarnoj paleoslavističkoj i paleokroatističkoj struci.

Rodnoga kraja spominjao se kao znanstvenik – filolog, posvetivši njegovim fenomenima Slavonske teme, knjigu objavljenu 2006. godine koja je, odmah po otilasku u svijet, svoga autora upisala u niz reprezentativnih kontinentalnih pisaca, koji slavonski zavičaj, njegovu kulturno-knjišku prošlost i sadašnjost, ne samo da izvrsno znaju nego i srcem osjećaju.

Slavonija je u Stipi Damjanoviću budila i pjesnika koji je zavičaju – još kao akademski mladac – ispjevao dojmljive, slavonskim dijalektom sročene stihove.

Kako se u svojoj akademskoj karijeri prihvaćao svakovrsnih zaduženja – bivši akademikom, pročelnikom sveučilišnih i fakultetskih ustrojbenih jedinica, tajnikom a najzad i (pot)predsjednikom Matice hrvatske, voditeljem i suradnikom projekata koji su na različite načine promišljali boljitak slavonskih kulturnih i odgojno-obrazovnih ustanova i djelatnosti – tako je novim idejama i praksama bogatio javni život svojih slavonsko-srijemskih gradskih i seoskih centara, pomažući najprije akademsku formaciju osječkih znanstvenika kroatista još otkako je – zajedno sa svojim mentorom akademikom Eduardom Hercigonjom – na tadašnjem Pedagoškom fakultetu u Osijeku udarao temelje buduće Katedre za hrvatsku jezičnu povijest i hrvatsku dijalektologiju.

Stjepan Damjanović na raznovrsne je načine podupirao – što i dalje čini – znanstvenu i stručnu djelatnost osječkoga Filozofskog fakulteta, ali i drugih sastavnica Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, kao uostalom i svih slavonsko-srijemskih ogranaka Matice hrvatske. Spomenimo se ovom zgodom podrške koju je pružio aktiviranju Matičina ogranka u Feričancima u rujnu 2020. godine, ili pak održavanju Znanstvenoga kolokvija o fra Marku Japundžiću koji je u prostorijama Općinske narodne knjižnice u Drenovcima upriličen 22. veljače 2019. godine.

Osim toga, Stjepan Damjanović rado se – u svojstvu katoličkoga intelektualca i vrsnoga poznavatelja života i djelovanja biskupa Josipa Jurja Strossmayera – odaziva raznovrsnim akademskim i duhovnim pozivima Osječko-đakovačke nadbiskupije. Sudjeluje u popularno-znanstvenim predavanjima i manifestacijama, promocijama, dodjelama nagrada i memorijalnim slavonskim susretima.

Nije ga usporila ni zaslužena mirovina u kojoj je od 2017. godine.

Slavonija mu je oduvijek nastojala primjereno zahvaliti pa se nizu Akademikovih nagrada i priznanja pridaju i zavičajno značajne crtice: primjerice, Damjanovićeva knjiga Filološki razgovori (Zagreb, 2000.) 2001. godine nagrađena je nagradom »Ivan i Josip Kozarac« za najbolje znanstveno djelo znanstvenika iz Slavonije, a 2004. godine na vinkovačkoj znanstveno-kulturnoj manifestaciji Šokačka rič 2 dodijeljen mu je veliki dukat s pratećom poveljom za vrijedna postignuća te izuzetan doprinos znanstvenom udjelu Slavonije u hrvatskom jezikoslovlju, 2011. godine nagrađen je nagradom za životno djelo u okviru manifestacije 17. Dani Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima. Pod okriljem spomenute manifestacije, no 20-e po redu, 2014. godine njegovi su Novi filološki prinosi osvojili nagradu za najbolju znanstvenu knjigu godine, i to autora koji je rođenjem i djelovanjem vezan za Slavoniju.

Studenti hrvatskoga jezika i književnosti diljem Republike Hrvatske, a i izvan njezinih granica, uče se snalaziti u svojoj novoj životnoj ulozi i budućoj struci družeći se sa zapaženim udžbenicima akademika Damjanovića. Spremajući se za kolokvije i ispite iz Staroslavenskoga jezika, temeljnoga kolegija s prve godine studija, prolaze kroz gradivo Profesorovih priručnika (Slova iskona, gramatike Staroslavenski jezik i Maloga staroslavensko-hrvatskoga rječnika), upoznaju se s njegovim pitkim i jednostavnim stilom tumačenja zahtjevnih nastavnih sadržaja (upoznaju i – slobodno možemo reći – u njeg se zaljubljuju). Ne treba nas stoga čuditi što su mu njegova kroatistička djeca – novi i stari studenti hrvatskoga jezika i književnosti – podarila najljepše i najposebnije među svim priznanjima kada su mu 2017. godine, povodom Profesorova odlaska u mirovinu, na zagrebačkome Filozofskom fakultetu pripremili spektakularan oproštaj. Ispunivši dvoranu broj 7 do posljednjega mjesta, izgovorili su (i ove) riječi s kojima njegov zavičaj i njegovi (su) zavičajnici duboko suosjećaju:

Skidamo Vam titule akademika i profesora i proglašavamo Vas Učiteljem jer je tako nježnije, toplije i iskrenije. Rekli ste da je ovo zadnje predavanje, ali kako to mislite otići?

Zar je moguće da čovjek ode s mjesta u koje je, kao stablo, tako duboko ukorijenjen?

Leave a Comment

Objavljeno pod Naslovna

Comments are closed.